PRIJEDLOZI PROMJENA VEZANI UZ SEKSUALNO NASILJE:

PROMJENE ZAKONA,

ZAŠTITA ŽRTAVA

I

RAZVOJ PREVENCIJSKIH PROGRAMA

Prijedlog promjena su izradile i izradili:

Ř      Mreža vladinih institucija i nevladinih organizacija protiv seksualnog nasilja;

Ř      nevladine organizacije: Ženska soba, Ženska mreža Hrvatske,

Pravni tim Iskoraka i Kontre;

Ř      osobe: Maja Mamula, Neda Pavić, Kristijan Grđan, Mihaela Jović, Đurđica Kolarec.

PRIJEDLOZI PROMJENA VEZANI UZ SEKSUALNO NASILJE: PROMJENE ZAKONA, ZAŠTITA ŽRTAVA I

RAZVOJ PREVENCIJSKIH PROGRAMA

Prijedlozi koje navodimo nastali su prije svega kao iskaz potrebe za uvođenjem promjena koje bi povećale vjerojatnost prijave seksualnog nasilja, te osiguravanje kvalitetnih i efikasnih servisa za pružanje pomoći i podrške žrtvama seksualnog nasilja.

Navedene su tri kategorije promjena vezanih uz prijedlog zakonskih promjena, promjene u zaštiti žrtava seksualnog nasilja, te prijedlozi razvoja prevencijskih programa.

Svi zahtjevi su bazirani na dugogodišnjem iskustvu i neposrednom radu sa žrtvama seksualnog nasilja, tako da je svaki od zahtjeva povezan sa konkretnim slučajem iz prakse.

CILJEVI PROMJENA

  1. Unaprjeđivanje i poboljšanje postojećih zakona u svrhu zaštite žrtava seksualnog nasilja, te podnošenja prijave, procesuiranja i sankcioniranja počinitelja takvih oblika nasilja.
  2. Ustanovljavanje sustavnih i učinkovitih mehanizama zaštite i pomoći žrtvama seksualnog nasilja.
  3. Donošenje i implementacija prevencijskih programa protiv seksualnog nasilja u svim segmentima društva.

OPIS PROBLEMA

            Nasilje protiv žena prisutno je u svim dijelovima svijeta, bez obzira na kulturu i vrijeme. Žene su izložene psihičkom, fizičkom, seksualnom i ekonomskom nasilju, kao i sustavnoj izolaciji, koja ih čini još ranjijivijima i izloženijima. Neki oblici nasilja su prepoznati i za njih postoje adekvatne sankcije ili se ubrzano radi na utvrđivanju jasnih procedura za njihovo sankcioniranje i prevenciju. Drugi oblici nasilja su zbog brojnih razloga manje prepoznati ili nevidljivi, obavijeni velom šutnje i predrasuda, stigmatizacijom i nepostojanjem adekvatnih mehanizama zaštite žrtava i sankcioniranja počinitelja.

            Seksualno nasilje spada upravo u red takvih zločina, najtežih, a najmanje prijavljivanih oblika nasilja protiv žena. Uz obiteljsko nasilje ulazi u dominantne oblike rodno uvjetovanog nasilja, odnosno onih vrsta nasilja u kojima je u velikoj većini slučajeva počinitelj muškarac, a većina žrtava su žene.

            Seksualno nasilje se događa češće nego što većina ljudi smatra. Njegove posljedice su dalekosežnije no što je to većina osoba, uključujući i one koje su ga doživjele, spremna priznati, a njegova cijena, psihološka, zdravstvena i ekonomska, za samu osobu, njenu obitelj, ali i širu zajednicu i društvo nesaglediva je i ne ostavlja mogućnost prešutnog toleriranja.

Definicije i oblici seksualnog nasilja koji se navode kao priznati ili prepoznati društveni problem koji je moguće zakonom sankcionirati, vremenom se mijenjaju. Međutim, promjene su vrlo spore i često određeni oblici seksualnog nasilja i dalje ostaju izvan društvenih sankcija. Zamjetne su i značajne razlike u definiranju seksualnog nasilja, ne samo od zemlje do zemlje, nego i među stručnjacima i stručnjakinjama različitih profila. Nedostatak standardne definicije, kao i postojanje različitih definicija unutar pravnog sustava dodatno otežava procesuiranje seksualnog nasilja, kao i pružanje pomoći i podrške osobama koje su ga preživjele (Lievore, 2003. [1] ).

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, 2002. [2] ) navodi kako je seksualno nasilje: "bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba". Iako takva definicija nije upotrebljiva u pravne svrhe, jedna je od najsveobuhvatnijih definicija koja naglašava sve osnovne dimenzije problema.

            Seksualno nasilje uočljivo je u širokom kontinuumu, od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, preko silovanja do trgovanja ženama u svrhe prisilne prostitucije i/ili pornografije [3] . Osim navedenih oblika, seksualno nasilje su i ritualne prakse, kazne za rodnu transgresiju, silovanje u ratu i genitalno sakaćenje žena.

            Seksualno uznemiravanje i/ili napastvovanje je jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja, koji obuhvaća neželjena spolna ponašanja koja nužno ne uključuju fizički dodir, a osobu dovode u neugodan i ponižavajući položaj, te izazivaju osjećaj srama. Vrlo često se radi o repetitivnim ponašanjima koja se javljaju kroz dulje vremensko razdoblje i za koje žrtva ne može naći sustavno rješenje. Najčešći oblici su neželjene seksualne primjedbe i verbalni prijedlozi, neprikladna pažnja, fizički dodiri, seksističke, uvredljive i diskriminirajuće primjedbe i šale, širenje seksualnih glasina o osobi i slično.

            Seksualno zlostavljanje i/ili prisilne spolne radnje obuhvaćaju brojne oblike seksualnog nasilja koji su teži od seksualnog uznemiravanja, a još ne ulaze u kategoriju silovanja prema postojećim zakonima. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja iznuđena primjenom sile i/ili prijetnji, a koja uključuju fizički dodir s nasilnikom, kao što su neželjeni i prisilni dodiri intimnih dijelova tijela, seksualne aktivnosti izmanipulirane lažima, prijetnjama, pritiskom, prisiljavanje na masturbaciju.

            Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja, koji uključuje prisilnu vaginalnu, analnu i/ili oralnu penetraciju penisom i/ili objektima. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve. S obzirom na počinitelja možemo razlikovati silovanje kao sastavni dio obiteljskog nasilja (silovanje u braku); silovanje u vezama/«na spoju» (date rape); silovanje od strane nepoznate osobe; grupno silovanje; silovanje u oružanim sukobima i ratu, takozvano "ratn(ičk)o silovanje".

«Osim ubojstva, silovanje je najozbiljnije nasilje nad tijelom osobe, jer oduzima žrtvi

fizičku i emocionalnu autonomiju, slobodu i privatnost» (IACP; 1999.).     

            Rizični faktori koji povećavaju opasnost od mogućeg seksualnog nasilja su prije svega spol odnosno rod žrtve, dob, zloupotreba sredstava ovisnosti, ranije životno iskustvo seksualnog ili drugih oblika nasilja. Konkretno, s obzirom da seksualno nasilje spada u dominantan oblik rodno uvjetovanog nasilja, spol/rod osobe je najvažniji prediktor. Tako, na primjer, podaci britanske policije za period 2001-2002. godine ukazuju kako su 92% žrtava prijavljenih silovanja bile žene [4] . Drugi po važnosti među prediktorima seksualnog nasilja je dob. Žene mlađe od 24 godine su najizloženije riziku, a najrizičnija grupa su djevojke između 15 i 19 godina. Tako podaci iz Velike Britanije za 2001. godini ukazuju kako su djevojke te dobi četiri puta izloženije riziku od silovanja u odnosu prema drugim dobnim skupinama [5] . Osim navedenih, potencijalni rizični faktori su i  partnerski status, neke socio-ekonomske značajke (niži nivo obrazovanja, siromaštvo), izbjeglištvo, migracije, rat. Rizične grupacije su i žene s posebnim potrebama, bez obzira radi li se o fizičkom ili mentalnom problemu/nedostatku, kao i žene u zatvorima.

            Faktori koji povećavaju vjerojatnost da će muškarac postati seksualni nasilnik mogu biti vezani uz samu osobu, obitelj, ali i društvo u kojem živi. Tako su od osobnih faktora najčešći: zloupotreba sredstava ovisnosti, seksualne sklonosti koje uključuju nasilje, neprijateljstvo prema ženama, iskustva seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Od faktora vezanih uz obitelj karakteristični su delinkventna i agresivna ponašanja, nasilna obiteljska situacija, kao i jak patrijarhalni model u obitelji. Od širih društvenih faktora važni su neefikasna policijska i pravna zaštita, kao i visok opći nivo tolerancije prema nasilju protiv žena.

Pitanje rasprostranjenosti seksualnog nasilja godinama je izvor međusobnih optužbi i predbacivanja među različitim institucijama i nevladinim organizacijama koje se bave tim problemom, i dok neki naglašavaju kako se radi o precijenjenom i prenapuhanom problemu, drugi upozoravaju kako su tamne brojke vezane uz seksualno nasilje nedopustive i da se nešto mora hitno mijenjati. Čitavo područje nasilja protiv žena karakterizira postojanje iznimno visokih proporcija tamnih brojki, odnosno pojava da je broj slučajeva nasilja koji je zabilježen od policije vrlo mali u odnosu na stvaran broj slučajeva nasilja, a za seksualno nasilje tamne su brojke najizraženije. Podaci brojnih svjetskih istraživanja pokazuju kako na jedan prijavljen slučaj silovanja dolazi između 15-20 neprijavljenih slučajeva, dok je za neke manje drastične oblike seksualnog nasilja proporcija brojki još veća.

            Podaci o rasprostranjenosti seksualnog nasilja dolaze iz tri glavna izvora: slučajevi koje je zabilježila policija, slučajevi do kojih se došlo u okvirima velikih kriminoloških istraživanja, te podaci do kojih se dolazi istraživanjima usmjerenima specifično na seksualno nasilje, a u kojima sudjeluju rodno osviješteni timovi, s jasnim uvidom u potencijalna kritična mjesta istraživanja s obzirom na fenomen koji se istražuje. Podaci dobiveni iz tih izvora se u pravilu značajno razlikuju, na način da policijske statistike bilježe najmanji broj slučajeva, dok fokusirana istraživanja bilježe najveći broj slučajeva. 

            U procjenjivanju prevalencije seksualnog uznemiravanja/napastvovanja svjetski podaci pokazuju kako je 30% djevojaka doživjelo neželjenu seksualnu pažnju od minimalno jednog profesora/instruktora/predavača na fakultetu [6] . Podaci iz Kanade govore o 23% djevojaka koje su doživjele seksualno uznemiravanje u školi [7] . Što se tiče seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, Evropski ženski lobi navodi kako u Europi 40% do 50% žena doživljava neki od oblika seksualnog uznemiravanja ili neželjenog seksualnog ponašanja na radnom mjestu [8] .

U Hrvatskoj podaci o rasprostranjenosti seksualnog uznemiravanja na fakultetima pokazuju kako je 6% studentica doživjelo teže oblike (npr. direktna ucjena za ocjenu), a 35% je doživjelo lakše oblike seksualnog uznemiravanja, kao što su neukusne šale, neumjesni pogledi, seksualne primjedbe i aluzije [9] . Podaci o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu, prema istraživanju Poslovnog foruma, ukazuju kako je više od 17 posto ispitanica imalo takvo iskustvo barem jednom u karijeri. Prema podacima sindikata, problem je bio najizraženiji u tekstilnoj i kožnoj industriji, trgovini i ugostiteljskim objektima [10] . Istraživanje o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu za osobe zaposlene na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu pokazuje kako je 40% žena više puta doživjelo pričanje viceva koji žene prikazuju isključivo kao seksualne objekte, 18% neželjeno dodirivanje, 12% otvoreno izražavanje seksualnih ponuda nekoj od kolegica, dok je 5% doživjelo bar jednom uvjetovanje da zadrže radno mjesto ili da napreduju kroz pružanje seksualnih usluga [11] .

Što se tiče rasprostranjenosti silovanje ili pokušaja silovanja pregledom dostupnih svjetskih istraživanja primjećujemo kako podaci variraju od 14% do 40%, ovisno o zemlji iz koje dolaze, polaznoj definiciji silovanja i seksualnog zlostavljanja, te metodologiji istraživanja. Većina istraživanja se kreće u procjenama između 25% do 35%, kao što je, na primjer, britansko istraživanje iz 1991. koje pokazuje kako je 25% žena preživjelo silovanje ili pokušaj silovanja, švedsko istraživanje iz 2002. koje ukazuje na 34% takvih iskustava [12] ili kanadsko istraživanje iz 2001., koje pokazuje kako je 33% žena preživjelo silovanje ili pokušaj silovanja [13] .

            U Hrvatskoj su dostupni podaci iz policijske statistike i istraživanja Ženske sobe. Policijski podaci za deset prvih mjeseci u 2006. godini pokazuju kako su bila 444 kaznena djela protiv spolne slobode i ćudoređa u kojima su žene bile žrtve, od čega 101 silovanje [14] . Podaci istraživanje koje je provela Ženska soba u 2005. godini pokazuju kako je 17% žena doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje [15] . Od tog broja ih je samo 5% nasilje prijavilo policiji i/ili Državnom odvjetništvu.

            Broj prijava seksualnog nasilja je, kao što vidimo iz procjena o brojkama, izuzetno nizak, a ovisi o čitavom nizu faktora. Neki od razloga neprijavljivanja seksualnog nasilja leže u širokom društvenom kontekstu, koji je kontaminiran postojanjem tipičnih mitova i predrasuda vezanih uz seksualno nasilje. Neki razlozi su usko vezani uz rad institucija, neki su isključivo osobne prirode, vezani uz samu žrtvu.

Koji su to najčešći i dominantni razlozi neprijavljivanja nasilja, prema podacima istraživanja i iskustava u direktnom radu sa žrtvama nasilja? Neke žene smatraju kako su na neki način same  zaslužile nasilje zbog nečega što su učinile ili nisu učinile, jer je to dominantna društvena poruka koja se usvaja socijalizacijom, a koja je zasićena mitovima o seksualnom nasilju, kao što su «dobila je što je zaslužila» ili «sama je izazvala, a sad se žali». Neke se boje govoriti o nasilju koje su preživjele, zbog straha od nasilnika i njegove moguće osvete. Veliki se broj žena teško nosi s osjećajem srama, strahuju od stigmatizacije, kao i reakcija obitelji i bližnjih, koje mogu ići od optuživanja, do potpunog odbacivanja. U velikom broju zemalja nema zakonskih i/ili društvenih sankcija za različite, manje drastične oblike seksualnog nasilja. Nadalje, važan razlog neprijavljivanja je nepovjerenje i strah od policije i suda, od dugotrajnog i teškog sudskog procesa, neadekvatnih i niskih kazni za počinitelje, kao i nedostatak informacija o mogućim mehanizmima zaštite i pomoći.

Coumarelos i Allen (1999.) [16] su velikim nacionalnim istraživanjem ukazale na glavne prediktore neprijavljivanja: napadi koji nisu doveli do ozbiljnijih ozljeda i oni koje je izvršio poznati počinitelj u daleko su manjoj mjeri prijavljivani. Nadalje, u daleko manjoj mjeri nasilje prijavljuju mlade osobe, osobe koje su prvi puta bile žrtve nasilja, osobe koje smatraju da slučaj nije bio dovoljno «ozbiljan» za policiju, osobe koje vjeruju da policija ne može i/ili neće ništa napraviti u vezi s tim, te osobe koje se boje osvete od strane počinitelja.

            Iako se posljednjih godina veliki broj istraživanja bavi pitanjem zašto žene ne prijavljuju nasilje, rijetka su istraživanja koja naglasak stavljaju na razloge odluka žena koje su to prijavile, a upravo ona ukazuju kako su faktori koji povećavaju vjerojatnost podnošenja prijave elementi mita «o pravom silovanju»:  nepoznati počinitelj, nasilje koje se dogodilo izvan doma žrtve ili počinitelja (npr. ulica, park, haustor), upotreba sile i/ili nekog oružja za zastrašivanje, te ozbiljne povrede žrtve.             Međutim, upravo su takvi elementi najrjeđi, jer je većina počinitelja seksualnog nasilja poznata žrtvama, nasilje se događa u domu žrtve i počinitelja, upotreba sile nije bila nužna jer je za ostvarenje nasilja strah bio dovoljan, tako da nema niti teških tjelesnih povreda. Jedini specifičan element koji doprinosi povećanoj vjerojatnosti podnošenja prijave, a koji nema veze s mitom o pravom silovanju, je postojanje jake mreže podrške koju ima žrtva. Iz toga vidimo da je neophodno promijeniti krive slike, predodžbe i mitove o seksualnom nasilju i otvoriti vrata mogućnosti prijavljivanja slučajeva koji su daleko češći i uobičajeniji od uvriježenog mita o pravom silovanju.

Zašto je neophodan veći broj prijava seksualnog nasilja, iako smo svjesne/i da je sama prijava i procesuiranje, pogotovo u našem sustavu, dodatno traumatsko iskustvo za žrtvu? Mali broj prijava policiji utječe i na rad pravosudnog i kriminalnog sustava u provođenju postupka, osudi i kazni počinitelja, kao i na nepostojanje servisa za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, te nedostatak terapijskih programa za rad s nasilnicima-silovateljima. Osim toga, mali broj prijava seksualnog nasilja stvara lažni osjećaj da se radi o obliku nasilja koje je iznimno rijedak i ne treba biti u značajnijem fokusu društvenog interesa.

Veći broj prijava, kao i informiranje o seksualnom nasilju, prijavama i njegovim posljedicama pružit će jasniju sliku o rasprostranjenosti seksualnog nasilja u zajednici, o počiniteljima kao i obrascima ponašanja počinitelja koji su ponovili zločin, ali i do otvaranje neophodnih servisa za pružanje pomoći žrtvama seksualnog nasilja. Sve to dugoročno utječe na razvoj različitih  prevencijskih programa, kako za mlade i društvo u cjelini, tako i na dodatnu, fokusiranu edukaciju i senzibilizaciju stručnjaka i stručnjakinja koji rade na ovoj problematici.

Istovremeno, veći broj prijava moguć je samo ako kao društvo učinimo sve što je u našoj moći da žrtvama seksualnog nasilja olakšamo svaki korak u procesu prijave seksualnog nasilja, osiguramo im adekvatne mehanizme zaštite i pomoći, kao i to da nasilnik dobije zasluženu kaznu. To znači da trebamo poraditi na promjenama zakonskih okvira i direktnoj  i indirektnoj zaštiti žrtava. Dostupnost i kvaliteta servisa za žrtve seksualnog nasilja važna je ne samo iz humanih razloga, nego i zbog osnaživanja i podržavanja žrtava da prijave nasilje. Bez odgovarajućih servisa i osiguravanja zaštite žrtve imaju malo izbora.

mr. sc. Maja Mamula

PRIJEDLOZI  PROMJENA

1.  ZAKONODAVNI OKVIR

1.1.  PROMJENE ZAKONA

1. Opće promjene:

a) Promjena naslova glave 14. Kaznenog zakona iz «Kaznenih djela protiv spolne slobode i ćudoređa» u «Kaznena djela protiv spolne slobode».

b) Promjena Zakona o sudovima, uvođenjem nove glave o formiranju specijaliziranih sudova za djela nasilja protiv žena.

c) Razvijanje prakse od strane Državnog odvjetništva i sudova da se kaznena djela protiv spolne slobode mogu promatrati i kao zločin iz mržnje na osnovi spola.

2. Promjene vezane uz seksualno uznemiravanje i napastovanje

a) U Zakon o radu staviti dodatne odredbe o zaštiti osobe koja podnosi pritužbu, kao i svjedoka/inja događaja.

b) Uvođenje spolnog uznemiravanja kao dijela Kaznenog zakona, u okviru glave 14. «Kaznena djela protiv spolne slobode i ćudoređa» (promijenjenog naslova u «Kaznena djela protiv spolne slobode»), i to kao dodatnog oblika.

Uvođenje člana 198.a:

«Tko uznemiravanjem, vrijeđanjem ili drskim ponašanjem, fizičke ili verbalne naravi, napadne na spolnu slobodu ili dostojanstvo druge osobe, ako time ne čini kaznena djela od čl. 188. do čl. 197.a, kaznit će se  novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 6 mjeseci.»

c) Uvesti u Zakon o znanosti i visokom obrazovanju odredbe o zaštiti od spolnog uznemiravanja, koje bi obavezivalo Sveučilišta (fakultete) da primjenjuju takve mjere.

3. Promjene vezane uz silovanje

a) Promjena čl. 188. Silovanje u smislu definiranja silovanja iz  „upotrebom sileu  „protivno volji oštećenice/oštećenika”.

„Tko drugu osobu protivno njenoj volji ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, ili prijetnjom kakvim teškim zlom, primora na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju,  kaznit će se kaznom zatvora od tri do deset godina.“

b ) Promjena čl. 188., stavka 3 «smrt silovane osobe» se briše, a dodaje se novi stavak 7 koji glasi:

«Ako je kaznenim djelom iz stavka 1 prouzročena smrt silovane osobe, počinitelj će se kazniti po čl. 90.».

c) Promjena sudske prakse u politici kažnjavanja, na primjer podnošenje tužbi evrospkom sudu za ljudska prava, tako da se stupanj otpora žrtve ne uzima kao olakotna okolnost počinitelja, ne samo za vrijeme počinjenja djela, nego i prije počinjenja djela.

d) Čl. 189. Spolni odnošaj s nemoćnom osobom se mijenja na način da se propisane kazne izjednače s kaznama za silovanje (čl. 188).

e) Čl. 190. Prisila na spolni odnošaj se briše, a u kazneno djelo silovanja čl. 188. stavlja se mogućnost da se počinitelja kazni ako je žrtvi prijetio kakvim teškim zlom.

f) Čl. 198. Rodoskvrnuće se briše. Kada se ovo kazneno djelo počini nad djetetom, prelazi u Čl. 192., kada je nad maloljetnom osobom prelazi u Čl. 191./2, a stavak koji se odnosi na punoljetne osobe prebacuje se u glavu 16. Čl. 215 b.

g) Čl. 193. Bludne radnje mijenja se potpuno:

«(1) Tko nad drugom osobom počini bludnu radnju, a da time nije počinio kazneno djelo od čl. 188. do čl. 191. ovog zakona, niti pokušao učiniti ta kaznena djela, kaznit će se kaznom zatvora 3 mjeseca do tri godine».

«(2) Tko kazneno djelo iz stavak 1 ovog članka počini prema djetetu, a da time nije počinio ili pokušao počiniti kazneno djelo iz članka 192.,  ili ako je djelo počinjeno prema  maloljetnoj osobi, kaznit će se kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.»

h) U čl. 194. Zadovoljenje pohote pred djetetom i maloljetnom osobom se mijenja  naslov članka u  «Zadovoljenje pohote». Članak se u potpunosti mijenja:

«(1) Tko pred drugom osobom vrši radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe pohote, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 1 godine.»

«(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1 ovog članka vrši nad maloljetnom osobom ili djetetom ili navede dijete da vrši takve radnje pred njim ili pred drugom osobom, kaznit će se kaznom zatvora od 3 mjeseca do 3 godine.»

«(3) Nije kriv počinitelj za kazneno djelo iz stavka 1 ili iz stavka 2 ovoga članka ako je punoljetna ili maloljetna osoba pristala na vršenje takvih radnji.»

i) Čl. 195. Podvođenje se mijenja na način da se za mjesta zamijene stavci 1 i 2, tako da stavak 1 postane stavak 2 i obratno. U potpunosti se mijenja stavak 3 koji glasi:

«Tko drugu osobu protiv njene volje ili prijetnjom primora na pružanje seksualnih usluga, radi zarade, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 5 godina.»

j) Čl. 196. Iskorištavanje djece ili maloljetnih osoba za pornografiju se u potpunosti mijenja. Mijenja se naslov u «Iskorištavanje osoba za pornografiju», mijenja se cijeli članak:

«(1) Tko drugu osobu protivno njenoj volji,  bez njenog znanja ili obmanom  snimi za izradu fotografija, audio-vizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje, ili rasparčava, ili prikazuje takav materijal, ili tu osobu primora na sudjelovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.»

«(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1 ovog članka počini nad djetetom ili maloljetnom osobom, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 8 godina.»

«(3) Pristanak osoba iz stavka 2 ovog članka ne isključuje protupravnost za počinitelja.»

«(4) Predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1 i stavka 2 ovog članka, oduzet će se i uništiti.»

k)  Čl. 56 Opća pravila o izboru vrste i mjere kazne, dodati stavak 3 koji glasi

«Propisuju se posebne otegotne okolnost:

- kada je riječ o počinitelju koji je počinio istovrsna kaznena djela, a za koje nije nastupila rehabilitacija,

- kada je kazneno djelo počinjeno na osnovama iz čl. 89, stavka 36 ovoga zakona.

1.2. PROMJENE ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU

1. Ograničavanje dozvoljenog broja ispitivanja žrtava

a) Ako je istražni sudac/sutkinja već  ispitao oštećenicu, treba maksimalno ograničiti  opetovano ispitivanje na dva: jednom za cjelokupni iskaz, te drugi put za nadopune.

b) Uvesti obavezno ispitivanje žrtve seksualnog nasilja preko video linka na glavnoj raspravi, bez obzira da li je žrtva maloljetna ili punoljetna.

c) Osiguravanje pomoći stručnih suradnika/ suradnica suda i/ili drugih stručnih osoba prilikom ispitivanja žrtava nasilnog kaznenog djela.

2. Zabrana postavljanja pitanja iz sfere žrtvine intime

a) Zabrana postavljanja ponižavajućih pitanja žrtvi tijekom istražnog postupka, kao što su pitanja o bivšem seksualnom životu, broju partnera, i slično.

Iza čl. 246. ZKP može se dodati novi članak 246a. koji bi glasio:

„Sud neće oštećenoj osobi kao svjedoku u kaznenom postupku koji se vodi zbog počinjenja kaznenih djela protiv spolne slobode postavljati pitanja koja se odnose na prijašnji seksualni život te osobe.“

 

3. Zabrana iznošenja osobnih podataka

a) Zabrana javnog traženja i iznošenja osobnih podataka kao što je adresa stanovanja i slično žrtve/ svjedokinje i ostalih svjedoka/inja (npr. soc. radnica) ispred počinitelja; 

b) Na prijedlog državnog odvjetnika/ce, zastupnika/ce žrtve ili same žrtve zatražiti od istražnog suca da postupi prema čl. 251. st. 6. ZKP-a.

 

4. Tajnost glavne rasprave za sve predmete seksualnog nasilja

a) Na prijedlog državnog odvjetnika/ce, zastupnika/ce žrtve ili same žrtve zatražiti potpuno isključenje javnosti s glavne rasprave.

 

5. Mjera zabrane približavanja za počinitelja kaznenog djela protiv spolne slobode

a) Obavezno korištenje Mjera opreza (čl. 90. st. 2. toč. 4.): Zabrana približavanja određenoj osobi,  Zabrana uspostavljanja i održavanja veze s određenom osobom i (čl. 105. st. 1. toč. 2. i toč. 4. ZKP) Osnove za određivanje pritvora.

b) Od Glavnog državnog odvjetnika/ce tražiti da donese obvezni naputak zamjenicima/cama državnih odvjetnika/ca za traženje zaštitnih mjera u slučajevima silovanja.

6. Dugotrajnost postupka

a) Tražiti od Ministrastva pravosuđa da izda naputak da se na predmete za kaznena djela iz glave 14. Kaznenog zakona stavlja oznaka «ŽURNO»,  kako bi se navedeni postupci riješavali u što kraćem roku.

7. Kontakt žrtve seksualnog nasilja s Državnim odvjetništvom (DO)

Tražiti od Glavnog državnog odvjetnika/ce da izda naputak o dolje navedenom:

a) Uspostavljanje obavezno najmanje 1 kontakta između žrtve seksualnog nasilja i predstavnice/ka državnog odvjetništva s ciljem informiranja žrtava seksualnog nasilja o fazama procesa,  presudi, te izlasku počinitelja iz pritvora i/ili zatvora.

8. Sudska vještačenja

a) Minimaliziranje broja vještačenja žrtava seksualnog nasilja u svrhu utvrđivanja vjerodostojnosti iskaza, te uvođenje vještačenja žrtava radi utvrđivanja psihičkog statusa žrtve i osobina ličnosti, koje su mogle utjecati na pružanje otpora žrtve prilikom izvršenja djela.

 

b) Uvođenje vještačenja počinitelja kaznenih djela protiv spolne slobode i to u svrhu utvrđivanja vjerodostojnosti njihovih iskaza.

 

9. Naknada štete u kaznenom postupku

Promjena Zakona o kaznenom postupku, glava 11.,  uvođenjem članka 133.a o obvezi sudaca i sutkinja kako su dužni upozoriti žrtvu da može postaviti imovinsko pravni zahtjev. 

«Sud će upozoriti oštećenika/ oštećenicu u kaznenom postupku da ima pravo na predlaganje imovinsko pravnog zahtjeva.»

 

2. POMOĆ I ZAŠTITA ŽRTAVA

 

2.1. DIREKTNA ZAŠTITA ŽRTAVA

1. Orijentacija prema žrtvi kao princip rada relevantnih institucija

Cilj je da se pažnja djelatnika i djelatnica relevantih institucija (policija, zdravstvo, državno odvjetništvo, sudstvo) posveti osobi koja je preživjele seksualno nasilje, a ne samo počinitelju, dokazima, pravnom postupku.

2. Policija

a) Razvoj Pravilnika o policijskom postupanju prema žrtvama seksualnog nasilja. Pravilnik bi propisivao broj potrebnih godina staža i radnog iskustva na području, način ispitivanja žrtava i sl.

 

b) Obveza poštivanja rodne osjetljivosti i rodne perspektive -  mogućnost žrtve da izabere da iskaz daje policajki i/ili stručnoj osobi – ženi.

c) Omogućavanje žrtve da iskaz  policiji da u vlastitom domu, bolnici, skloništu, kriznom centru.

d) Izrada upitnika za prijavu seksualnog nasilja, kako bi iskaz mogle uzeti i za to obučene osobe u nevladinim organizacijama specijaliziramim za rad na toj problematici – zajednička obveza policije, Državnog odvjetništva i drugih zainteresiranih strana.

e) Osiguravanje mogućnosti davanja prvog iskaza u drugim, za to posebno imenovanim, specijaliziranim institucijama, prema unaprijed jasno i detaljno razvijenom upitniku (npr. u specijaliziranim nevladinim organizacijama).

f) Uvesti obavezu policijskih djelatnika i djelatnica da osobu koja je preživjela seksualno nasilje informiraju o postojećim servisima za pružanje direktne pomoći i zaštite.

 

3. Medicinska zaštita

a) Donošenje standardiziranog protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, jedinstvenog za sve bolnice u RH.

b) Pružanje besplatne medicinske pomoći za osobe koje su preživjele seksualno nasilje (pregled, testiranje na spolno prenosive bolesti, HIV).

c) Uključivanje stručnjaka i stručnjakinja iz područja sudske medicine u razvoj protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.

d) Utvrđivanje popisa nadležnih bolnica u koje se vode žrtve seksualnog nasilja na pregled, kako bi se moglo od njih tražiti izvještaji i kako bi bio moguć uvid u njihov rad.

 

4. Uvođenje besplatne pravne zaštite i psihološke pomoći za žrtve silovanja

5. Zaštita mentalnog zdravlja žrtava seksualnog nasilja

a) Podržavanje otvaranja i/ili rada (kontinuirana financijska podrška) već postojećih servisa za pružanje pomoći i podrške žrtvama seksualnog nasilja i to:

*              u procesu prijave kaznenog djela :uzimanje inicijalnog intervja koji je razvijen u skladu s             potrebama dokazivanja djela; praćenje žrtve u policiju; podrška prilikom davanja prvog  

          iskaza policiji;

*              za pripremu žrtve za sudski postupak, uključujući pravno savjetovanje;

*              za psihološko krizno savjetovanje i/ili terapiju.

b) Specijalizacija servisa s obzirom na karakteristike žrtve (djeca, punoljetne osobe);

c) Dostupnost besplatnih servisa za zaštitu mentalnog zdravlja u okviru bolnica i ambulanti;

d) Dijagnosticiranje Posttraumatskog stresnog poremećaja kod žrtava seksualnog nasilja i primjena benificija koje iz toga proizlaze.

2.2. INDIREKTNA ZAŠTITA ŽRTAVA

1. Edukacija relevantnih struka

a) Dodatna edukacija i specijalizacija istražnih timova, djelatnika/djelatnica Državnog odvjetništva i sudaca/ sutkinja koji se bave seksualnim nasiljem o problemu.

b) Dodatna edukacija pomagačkih struka o tome što je sve seksualno nasilje, njegovoj rasprostranjenosti i posljedicama.

c) Upućivanje prijedloga Ministarstvu pravosuđa da u Pravosudnu  akademiju uvrste specifičnu edukaciju o seksualnom nasilju.

d) Uvođenje bodova za edukacije o seksualnom nasilju koje vode stručni, međusektorski timovi (npr. u okviru Udruge hrvatskih sudaca, Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatske psihološke komore, Hrvatska lječnička komora i sl.).

 

2. Unaprjeđenje međusektorske i međuinstitucionalne suradnje

a) Ulaganje neophodnih napora u uspostavljanju kvalitetnije suradnje među predstavnicima/cama različitih državnih institucija i nevladinih organizacija, kako bi postupak prijave i osude počinitelja bio što brži, efikasniji i kvalitetniji.

b) Stvaranje međusektorskog tijela (radne grupe) za monitoriranje slučajeva prijavljivanja i procesuiranja seksualnog nasilja, evaluaciju programa prevencije i tretmana osoba koje su preživjele seksualno nasilje i razvijanje novih i efikasnijih modela.

3. Sustavna rodno osjetljiva edukacija osoblja stručnjaka i stručnjakinja različitih profila

3. PREVENCIJA SEKSUALNOG NASILJA

1. Razvoj općih prevencijskih programa kao rezultata znanstvenih istraživanja

a) Poticanje i podržavanje provođenja znanstvenih istraživanja o problemu:

Ř      rasprostranjenost seksualnog nasilja i najčešćih oblika;

Ř      rizični faktori vezani uz seksualno nasilje;

Ř      posljedice seksualnog nasilja na same žrtve, ali i čitavu zajednicu;

Ř      povezanost seksualnog nasilja i drugih oblika nasilja;

Ř      stavovi u zajednici vezani uz seksualno nasilje, žrtve i počinitelje;

Ř      uloga zajednice u prevencijskim programima i tretmanima za osobe koje su preživjele seksualno nasilje;

Ř      istraživanja djelotvornosti sudskih procesa;

Ř      cijenu seksualnog nasilja (koliko nasilje košta čitavu zajednicu – od prikupljanja dokaza, do dugotrajnog liječenja i bolovanja);

Ř      evaluaciju različitih prevencijskih i tretmanskih programa kako bi stekli što jasniju sliku o njihovoj djelotvornosti i mogućnostima poboljšanja.

2. Prevencija u obrazovnom sustavu

a) Uvođenje prevencijskih programa protiv seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole.

b) Razvoj programa prevencije i edukacije profesorskih struka koji će raditi sa djecom i/ili mladima;

c) Donošenje, informiranje i distribucija Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja za škole;

d) Uvrštavanje problematike seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja (definiranje, prevencija,  tretmana žrtava, sankcije) u dokumente obrazovnih institucija (npr. statute), kao i imenovanje nezavisnih tijela u obrazovnim institucijama (uloga, obaveze i odgovornost osoba imenovanih) vezanih uz suzbijanje i prevenciju seksualnog nasilja.

3. Prevencija seksualnog nasilja u široj društvenoj zajednici

Razvoj sveobuhvatnih i cjelovitih prevencijskih programa protiv seksualnog nasilja za širu javnost, imajući u vidu:

a) Razvoj i podizanje javne svijesti o seksualnom nasilju, odgovornosti cijele zajednice i svakog pojedinca u njoj, što uključuje edukaciju o seksualnim pravima i seksualnom zdravlju, informiranje o indikatorima mogućeg seksualnog nasilja, njegovom prepoznavanju, prijavi i zaštiti žrtava.

b) Utvrđivanje i monitoriranje osoba koje su u rizičnim grupama, kao i razvoj strategija potpore u cilju umanjivanja rizika.

c) Osnivanje različitih servisa za pružanje direktne neposredne pomoći osobama koje su preživjele različite oblike seksaulnog nasilja, neposredno nakon što se nasilje dogodi, kao i servisa koji nude dugoročni savjetodavni i/ili psihoterapijski rad za žrtve nasilja.

d) Razvoj i primjena specijaliziranih programa tretmana za počinitelje seksualnog nasilja.

e) Uključivanje većeg broja muškaraca u rad na prevenciji seksualnog nasilja.

Prijedlog promjena izradile/i:

Ř      Mreža vladinih institucija i nevladinih organizacija protiv seksualnog nasilja;

Ř      organizacije: Ženska soba, Ženska mreža Hrvatske, Pravni tim Iskoraka i Kontre;

Ř      osobe: Maja Mamula, Neda Pavić, Kristijan Grđan, Mihaela Jović, Đurđica Kolarec.



[1] [1] Lievore, D. (2003.). Non-reporting and Hidden Recording of Sexual Assault: An International Literature Review. Canberra: Australian Institute of Criminology & Commonwealth Office of Status of Women. http://www.aic.gov.au/publications/reports/2003-06-review.pdf

[2] World Health Organisation (2002.). World report on violence and health. Geneva: WHO.

[3] Kelly L. (1988). Surviving Sexual Violence. Minneapolis: Univesity of Minesota Press.

[4] Simmons, J. (ur.). (2002.). Crime in England and Wales 2001-2002. London: Home Office. http://www.homeoffice.gov.uk/rds/pdfs2/hosb702.pdf .

[5] Myhill, A. i Allen, J. (2002.). Rape and sexual assault of women: the extent and nature of the problem, Findings from the british Crime Survey. Research Study 237. London: Development and Statistic Directorate, Home Office. http://www.homeoffice.gov.uk/rds/pdfs2/hors237.pdf

[6] Benson, D. J. i Thomson, G. E. (1982.). Sexual harassment on a university campus: The confluence of authority relations, sexual interest, and gender stratification. Social Problems, 29 (3), 236-251.

[7] Bagley, C., Bolitho, F. i Bertrand, L. (1997.). Sexual Assault in school. Mental health and suicidal behaviours in adolescent women in Canada. Adolescence, 32 (126), 361-366.

[8] European Commission (1998.). Facts and Figures about gender equality in Europe- Sexual Harassment at the workplace in the European Union”, http://www.womenlobby.org/site/1abstract.asp?DocID=404

[9] Leinert-Novosel, S. i Štingl, A. (2001.). Ne znači nestudija o spolnom uznemiravanju na hrvastkim sveučilištima i primjeri prevencije problema na evropskim i američkim sveučilištima. Zagreb: Demokratska inicijativa mladih.

[10] Ured za demokraciju, ljudska prava i rad  (2005.). Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2004. godinu, http://zagreb.usembassy.gov/policy/global/human_rights/2004.htm

[11] Roemer, Z. J., Tadinac Babić, M. i Štulhofer, A. (2002.). Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu - Istraživački izvještaj

[12] Kelly, L. i Regan, L. (2003.). Rape: Still a Forgotten Issue? Briefing Document For Strenghtening the Linkages – Consolidating the European Network Project, Child and Woman Abuse Studies Unit. London:London Metropolitan University.

[13] Walby, S. i Myhill, A. (2001.). New survey methodologies in researching voilence against women. British Journal of Criminology, 41 (3), 502-22.

[14] Službeni podaci MUP-a za 2006. godinu

[15] Mamula, M. (ur.) (2006.). Stanje seksualnih prava žena, Ženska soba

[16] Coumarelos, C. i Allen, J. (1999.) Predicting Women's Responses to Violence: The 1996 Women's Safety Survey. Bureau of Crime and Statistic research, broj 47. http://www.lawlink.nsw.gov.au/lawlink/bocsar/ll_bocsar.nsf/vwFiles/cjb47.pdf/$file/cjb47.pdf