Jutarnji list: Našim kćerima na 8. mart
Administratorica   
Četvrtak, 08 Ožujak 2007

Poduke trebaju dati obitelj, škola i drugi instrumenti društva. Problem je što tu zakazuju svi. Od žena se traži da rađaju djecu, ali istovremeno im se šalje poruka da uz djecu neće moći imati karijeru. Mediji i udžbenici muškarce prikazuju kao pobjednike, žene kao gubitnice. Mladiće kao snažne i pametne, djevojke kao lijepe i slabe.

Danas je Međunarodni dan žena. Ugledne ženske udruge pokazat će se danas u javnosti s raznim vrijednim aktivnostima kojima žele upozoriti na probleme s pravima i stvarnim položajem žena u Hrvatskoj. To je jako dobro jer razni dani upravo i služe tome da se periodički ponavljaju važne stvari o važnim pitanjima, da se upozori, podigne glas, da se postave zahtjevi i da se osvještava društvo, muškarci, ali i žene.

To, dakle, jako podržavam, nema spora. Angažirane žene ne žele govoriti napamet, pa su istraživačice prikupile niz aktualnih podataka o tretmanu žena na tržištu rada i na te se nalaze i zaključke ovoga puta poziva Ženska mreža.

Svima je dobro znati što kažu istraživanja, mada je ovo najnovije vjerojatno puno povoljnije nego što bi pokazala nacionalna slika jer je provedeno u Zagrebu. Ovdje dajemo samo nekoliko kratkih inserata iz tog obimnog materijala. Recimo, 67 posto ispitanika smatra da neudane žene i žene bez djece imaju veću mogućnost profesionalnog napretka. Ispitanici, i žene i muškarci, smatraju da porodiljni dopust negativno utječe na karijeru žene. Čak 95,5 posto muškaraca kaže da ih obiteljske obaveze uopće ne ometaju u profesionalnom napredovanju, a skoro 30 posto žena žali se da ih zaduženja oko obitelji i djece jako koče u poslu.

Muškarci su direktori u 77,5 posto tvrtki, žene u 22,5 posto, pri čemu je razina obrazovanja žena i muškaraca jednaka. Zagrebačke tvrtke u kojima tradicionalno rade pretežno žene u posljednje dvije godine sklopile su čak 80 posto svih ugovora na određeno vrijeme, dakle žene ne smiju ostati u drugom stanju jer im ugovori neće biti obnovljeni.

Samo 9 posto muških ispitanika na poslu ne koristi dnevnu stanku, a u isto vrijeme ne koristi je 33 posto žena, i to zato što ih “nema tko zamijeniti”. Nitko od muških ispitanika ne žali se na povrede dostojanstva na poslu, a 13 posto žena da.

Druga istraživanja kažu da niti jedan posto muškaraca u Hrvatskoj koristi porodiljni dopust. Zatim da su žene na istim poslovima 20 posto slabije plaćene od muškaraca.

U provinciji, bez ikakve dvojbe, stvari su još mnogo drastičnije nego u nekoliko velikih gradova. Istraživanja o prikazivanju žena u medijima, u reklamama i u udžbenicima iz kojih uče djeca daju javni okvir za odnos prema ženama u hrvatskom društvu. Muškarci zauzimaju ozbiljne prednje stranice novina i važne vijesti u elektronskim medijima, žene su tu da se zabavimo, grupirane u rubrikama spektakla i crne kronike.

Muškarci su pobjednici, žene gubitnice. Muškarci aktivni, žene pasivne. Mladići snažni i pametni, djevojke lijepe i slabe. Majka stoji za štednjakom iza crnih lonaca, otac sjedi u fotelji i čita. Djevojčica plače, dječak igra košarku.

Pritom, tretman žene na tržištu rada u Hrvatskoj nije ništa gori nego u drugim zemaljama Europske Unije, a ni u europskim medijima i reklamama slika žene nije tako bitno bolja. U Velikoj Britaniji razlike između muških i ženskih plaća u sektoru biznisa dosežu 30 posto. U Hrvatskoj zakoni uglavnom nisu diskriminatorni, udžbenici su se počeli nešto mijenjati pod pritiskom javnosti. Ali, kao i drugdje, zakoni su jedno, a život drugo.

Ja imam kćeri. Što ću onda, kao majka, reći svojim kćerima za 8. mart? Premda je potpuno nedvojbeno da oko svega gdje se pokazuje diskriminacija prema ženama treba voditi uporne i snažne društvene kampanje i od Vlade tražiti mjere koje će dovesti do promjena, mislim nekako da oko ženskih prava pilu u nekoj mjeri treba okrenuti naopako. Svojim kćerima trebamo objasniti tri stvari. Prvo, da se za njihova prava neće izboriti nitko drugi ako se ne izbore one. Drugo, da se nikad, ali nikad, ne ponašaju inferiorno budući da nisu inferiorne. Treće, da one mogu i moraju odlučiti o tome kakav će im biti život.

Te temeljne poduke prije svega treba dati obitelj, zatim škola, zatim svi drugi instrumenti društva. Problem je što tu zakazuju svi, djelomično ili potpuno, a o posljedicama smo već nešto rekli. Od žena se traži da rađaju djecu, jer ih jedino žene mogu roditi, ali istovremeno im se šalje poruka da uz djecu neće moći imati karijeru. Župnici nagovaraju zlostavljane žene da se strpe i da ne napuštaju muža ako je ponekad “malo zlovoljan”. Sudovi, sjetimo se slučaja Magaš, kažnjavaju ih drastičnije nego muškarce. Poslodavci ih izrabljuju jer je sa ženama to puno lakše. Šefovi ih hvataju za guzicu.

Žena od 40 godina je stara i nitko je neće zaposliti, muškarac sa 40 u najboljim je godinama i u punoj snazi. Ženama se kao rješenje naturaju plastične operacije da bi bile društveno prihvaćene. Ako se žena ne pobrine da rublje bude oprano i ispeglano, nitko u kući neće imati što obući.

Prema tome, osnovno što žena treba znati jest da je - vrlo simbolički rečeno - sama na svijetu sve dok se u društvu ne situira onako kako ona želi i dok ne stvori zadovoljavajuća partnerstva u obitelji i na poslu. To majke trebaju reći svojim kćerima. Treba ih naučiti da kažu što žele, što ne žele i da se bore za svoje odluke.

Patrijarhalne rodne uloge su jake, ukorijenjene u tradiciji, u društvenoj svijesti, pa i u odlukama vlasti. Zato neka barem mlade djevojke znaju da je njihova sigurnost u materijalnoj neovisnosti, da ne moraju jedino one biti ropkinje obiteljskoga gnijezda koje navečer od umora padaju u krevet kao mrtve, da ne žele pokazati dekolte da bi dobile posao, da njega moraju ostaviti onog trenutka kad ih uvrijedi, da se djeca smiju imati samo s čovjekom koji ih poštuje. Ako im utuvimo te stvari, znat će sutra svuda zahtijevati ravnopravnost i odnos zasnovan na uvažavanju. Samo pod takvim visokim pritiskom i društvo će se brže mijenjati.