Estradni feminizam |
Bojana Genov | |
Ponedjeljak, 12 Lipanj 2006 | |
„Ne mogu suosjećati s njom“, izrekla je za Jutarnji list Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e. na upit zašto zlostavljane žene ostaju uz svoje partnere koji ih maltretiraju i kao komentar izjave voditeljice RTL-a da i dalje voli supruga koji je tuče.
Da mnogi ne razumiju uzroke koji zlostavljanu ženu ostavljaju u zamci nasilja i da vjeruju da postoji opravdani razlog zašto je uopće izložena nasilju, mehanizam je koji omogućuje da prema nasilju u vezama ostanu ravnodušni ne samo pojedinci već i državne institucije obavezne prijaviti i sankcionirati nasilje. Kad se neznanju i osudi pridruži istaknuta feministkinja, svi mogu biti mirni, nitko se ne treba osjećati kriv, društvo može odahnuti. Žena je tučena zato jer je glupa i neprijemčiva za zaključke koji proizlaze iz očiglednih činjenica, pa je nekako i jasno da dobije batina. Žena je zlostavljana zato što to očigledno voli, pa ne možemo s njome suosjećati. Da je žena glupa, pokazala je jer nije razumjela i jer je „bacila u vodu sve kampanje osvještavanja kojima ta udruga nastoji zaštititi žene diljem Hrvatske“, a pokazala se i krajnje neodgovornom prema učincima tih kampanja i svojim javnim ljubavnim očitovanjem prema nasilniku ih ugrozila. Kao javna osoba trebala bi imati više odgovornosti prema kampanjama udruge B.a.B.e., poručuje javnosti Sarnavka i pokazuje da je relacija između nje i žena, lišena razumijevanja i suosjećanja, upravo mjera u kojoj pristaju u okvire kampanja njezine organizacije. „U odgoju takvih žena ima nešto što ih je učinilo mazohistkinjama“, rekla je Sarnavka i predložila prisilnu terapiju. Koja je razlika između ovoga feminističkoga uzleta u kojem javno opasne i neosviještene ometalice kampanja želimo skloniti od oka javnosti na prisilnu terapiju i prastare prakse da se za javni poredak i obiteljski ugled opasne neposlušne kćeri, supruge i sestre utamniče na prisilno liječenje? Što zapravo postoji u odgoju „takvih žena“? Što postoji u odgoju svih nas žena? Kroz sve faze ženskih života roditelji, crkve, mediji, literatura, udžbenici i država veličaju brak i obitelj kao svetinju, razlog za trpljenje i krunu životnog uspjeha svake žene. Žene su smještene u svijetu u kojem haljinu prodaje obećanje osvajanja i zauzimanja nekog muškarca, a muško odijelo obećanje poslovnog uspjeha i jala poslovnih konkurenata. Žene su smještene u svijet usporedo uz reality show Mijenjam ženu, u kojem na kraju svake zamjene muškarac ocjenjuje kulinarske, domaćinske i socijalne vještine dodijeljenog mu privremenog surogata za vlastitu spremačicu, odgajateljicu i kuharicu i trpljenje tuđih hirova, što fantastično oslikava što je sadržaj riječi žena, dok nikome ne padne na pamet da nju upita o kvalitetama muškarca. Žene su smještene u društvenu organizaciju u kojoj djeluje ministarstvo obitelji, obavezna je školska lektira u kojoj se Ana Karenjina baca pod vlak i reklamna mašinerija kao poželjan stil života promovira zlostavljanje obitelji kao dovoljan razlog da muškarcu omogući nesmetano pijenje piva i gledanja nogometa. U toj je društvenoj organizaciji bračni neuspjeh još uvijek za ženu tragični brodolom, životni neuspjeh, neispunjenje svrhe i i prijetnja osobne i društvene usamljenosti i izoliranosti. Posebno ako joj je suprug sedam godina mlađi, što nije propušteno spomenuti niti u jednom tekstu koji sladostrasno razvlači detalje iz osobnog života poznate javne osobe, opravdavajući svoje voajerstvo i dodatnu viktimizaciju žrtve izlikom da je kao javna osoba posebno izložena oku javnosti. Istovremeno sa ovom medijskom poslasticom javnog obračuna neskladnog para tekst i novinska fotografija prikazuju ofucanog Lupina sa mladom, dakako neimenovanom „svojom novom djevojkom“, za koju nikome nije palo na pamet da istakne koliko je godina mlađa i novija. Koga tu treba preodgajati i prisilno liječiti? Pa zar je u tim okolnostima teško razumjeti ženu koja o ljubavi prema mužu, još toliko mlađem, govori ono što društvo očekuje čuti od nje i njezinu nevoljkost da odustane od svima nam projicirane željene bračne slike? Koga tu treba preodgajati i prisilno liječiti, zlostavljanu ženu ili cijelo društvo sa svojim predrasudama, stereotipima i nejednakim mjerilima? Feminističke aktivistkinje vode kampanje i pišu knjige upravo zato da bi upravo u ovakvim slučajevima razotkrile partijarhalni model koji oblikuje i definira ženu tek u odnosu na muškarca i ustoličuje nejednakost na svim područjima života, počev od toga u čiju korist smije biti dobna razlika, preko toga tko koga smije mlatiti pa do toga tko je bolji za nositelja stranačke liste u svakom zabitom selu. „Ne mogu razumjeti “, šlagvort je na koji feminističke aktivistkinje reagiraju da bi objasnile uzroke pojave da lijepa, zdrava, mlada, radno sposobna i u svemu iznadprosječna osoba dijeli odgojem stečenu društvenu predrasudu prema vlastitom ostajanju i postojanju bez partnera i toliku količinu vjere u vlastitu inferiornost da se dade sustavno zlostavljati, razumijevajući svoje predrasude i svoj osjećaj straha od samostalnog postojanja kao ljubav. „Ne mogu suosjećati s njom“, razotkrila je svoje zastupanje ženskih interesa Sarnavka upravo u mjeri u kojemu pristaju biti objekt kampanja i estradnog feminizma.
No čak i estradni feminizam nosi svojih odgovornosti, pa bi Sarnavka barem zbog obzira prema kampanjama svoje organizacije trebala pročitati literaturu koju velikodušno, uz prisilno liječenje, nudi zlostavljanoj ženi. Povezano:
|