Moja maternica, moji jajnici ... |
Administratorica | |
Četvrtak, 30 Srpanj 2009 | |
Članice Ženske mreže Hrvatske danas će predati prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o medicinskoj oplodnji u sklopu akcije Moja maternica, moji jajnici - o njima ne mogu odlučivati državni i crkveni tajnici.
Tekst prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona u nastavku ... Iako je riječ o zakonu koji se tiče temeljnih prava te sadržava kaznene odredbe, zakon nije izglasan dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru, nego na krajnje sramotan način, s jedva dobivenom podrškom i natpolovične većine, ističu u Ženskoj mreži. Smatraju kako je zakon po sadržaju protuustavan jer ograničava pravo žene na slobodno raspolaganje vlastitim tijelom, ovisno o njihovu bračnom statusu, pa vrijeđa njihova ljudska prava i temeljne slobode zajamčene u čl. 14. 22., 23. i 35. Ustava RH, a što proizlazi iz temeljnih odredbi Ustava koji u čl.3. slobodu, jednakost i poštovanje prava čovjeka utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka RH. Nakon predavanja prijedloga za ocjenu ustavnosti članice Ženske mreže dijelit će na Cvjetnom trgu informativne letke o reproduktivnim pravima žena te majice i naljepnice s natpisom Moja maternica, moji jajnici - o njima ne mogu odlučivati državni i crkveni tajnici.
PRIJEDLOG
Podnositeljica prijedloga: ŽENSKA MREŽA HRVATSKE, Mali Lošinj, Lošinjskih brodograditelja 33, zastupana po Sanji Bezbradici, odvjetnici iz Zagreba, Palmotićeva 70 I. Temeljem članka 38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 - pročiščeni tekst) podnositeljica podnosi prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o medicinskoj oplodnji ( NN 88/09 od 22. srpnja 2009.g.; u daljnjem tekstu: Zakon) sa Ustavom Republike Hrvatske ( pročišćeni tekst NN 41/01, ispravak NN 55/01; u daljnjem tekstu: Ustav). Podnositeljica predlaže da Ustavni sud, primjenom odredbe čl. 43. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, pokrene postupak za ocjenu suglasnosti Zakona o medicinskoj oplodnji sa Ustavom. Nadalje predlaže da sud nakon provedenog postupka, a temeljem odredbe članka 55. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, donese odluku o poništenju Zakona, jer uzevši u obzir sve okolnosti od važnosti za zaštitu ustavnosti proizlazi da poništenje zakona zahtijevaju interesi pravne sigurnosti budući se njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, a pojedinci se neosnovano stavljaju u nepovoljniji položaj. O b r a z l o ž e n j e I.1. Člankom 82 st. 2. Ustava propisano je da zakone (organske) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo , djelokrug i način rada državnih tijela, te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave, Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl. br. U-I-2566/2003 izrazio stav da se organskim imaju smatrati oni zakoni čijim se odredbama u većoj ili manjoj mjeri razrađuju pojedina Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, time da se ograničava na područje slobode, jednakosti i poštivanja prava čovjeka kao temeljnih ustavnih vrednota propisanih u čl. 3. Ustava. U tom smislu, organskim zakonom, prema stajalištu Ustavnog suda, ima se smatrati samo onaj zakon kojemu su temeljni predmet uređenja pojedino ili pojedina Ustavom utvrđena osobna i politička prava i slobode čovjeka. Predlagateljica smatra da je Zakon o medicinskoj oplodnji zakon kojim se razrađuju Ustavom utvrđene temeljne slobode i ljudska prava, te da je sukladno odredbi članka 82 st.2. Ustava Republike Hrvatske za njegovo donošenje bila nužna većina glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru. S obzirom da iz fonograma sjednice Hrvatskog sabora proizlazi da je za donošenje Zakona o medicinskoj oplodnji glasovalo sedamdeset zastupnika, to je Zakon donesen manjim brojem glasova od broja koji je Ustavom utvrđen kao potreban i dostatan za donošenje organskih zakona. I.2. Općim odredbama iz I poglavlja određen je ratione materiae Zakona u smislu uređenja pitanja medicinske oplodnje, pretpostavki, postupka, prava, obveza i odgovornosti sudionika, dakle uređenja reproduktivnih prava koja primarno spadaju pod fizički i moralni integritet ljudskih prava zajamčenih čl.35. Ustava, odnosno čl. 8. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava ( u daljnjem tekstu: Konvencija). Članak 35. Ustava Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Članak 8. St. 1. Konvencije Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Razrađivanje zajamčenog prava, u smislu postojanja pozitivnih obveza, nalaže uspostavljanje zakonskog okvira koji pruža učinkovitu zaštitu ljudskih prava u području uređenja medicinske oplodnje. Prema Konvenciji, opseg navedenog prava nije apsolutan, on se može ograničiti, no pritom država mora uzeti u obzir određene principe prema kojima: - niti jedno ograničenje ne smije ugroziti samu bit prava, - svako ograničenje mora biti u skladu sa ciljevima i svrhama Konvencije, - prilikom primjene ograničenja ne smiju biti upotrebljena restriktivnija sredstva nego što to zahtjeva postizanje svrhe ograničenja, - svako ograničenje mora biti u skladu sa drugim pravima koja proizlaze iz Konvencije. U konkretnom slučaju, zakonski okvir ne pruža učinkovitu zaštitu ljudskih prava koja se jamči čl. 35. Ustava i čl. 8. Konvencije. Ograničenje prava na medicinsku oplodnju bračnim partnerima ugrožava samu bit prava koje se jamči. Ograničenje nije u skladu sa ciljevima i svrhom Ustava i Konvencije. Daljnja argumentacija navedena je u točki II.2.2. ( str. 5. ovog prijedloga), te je očito da se zakonom razrađuje ljudsko pravo i temeljna sloboda iz čl. 35. Ustava i čl. 8. Konvencije. I.3. Poglavlje XI Zakona, članci 49. do 52. , sadrže kaznene odredbe kojima se razrađuju prava iz čl. 22. Ustava RH, odnosno čl. 5. Konvencije. Članak 22. Ustava Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. Nikome se ne smije oduzeti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Članak 5. Konvencije Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurost. Nitko se ne smije lišiti slobode osim u slijedćim slučajevima i u postupku propisanom zakonom... Člankom 49. Zakona u kaznenopravni sustav Republike Hrvatske uvedeno je novo kazneno djelo sa zapriječenom kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. „Materijalnim kaznenim zakonodavstvom, odnosno propisivanjem bića kaznenih djela i njima pripadajućih kazni država štiti građane i institucije (društvo) od onih koji krše propisana društvena pravila. S druge strane, u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava i počinitelja kaznenog djela mora se zaštititi od prekomjernog zadiranja javne vlasti u njegovu slobodu, koje - pri zakonskom određivanju kaznenih djela i kaznenih sankcija, te pri određivanju intenziteta tih sankcija - ne smije prijeći u neprihvatljiv stupanj državne represije." Na temelju citiranog utvrđenja naslovljeni sud je u svojoj odluci ( U-2566/2003; U-2892/2003) ocijenio da se materijalnim kaznenim zakonodavstvom razrađuju Ustavom utvrđene temeljne osobne slobode čovjeka, da se Kazneni zakon, njegove izmjene i dopune imaju smatrati organskim zakonima za čije je donošenje prema čl. 82. st.2. Ustava potrebna većina glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru. Predlagateljica smatra da bi se ocjena naslovljenog suda analogijom trebala primjeniti i na odredbe Zakona koji je predmet ovog prijedloga s obzirom da sadrži kaznene odredbe pa time razrađuje pitanje ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 22. Ustava. II U slučaju da Ustavni sud, razmatrajući pravnu narav Zakona o medicinskoj oplodnji, zauzme stav da se ne radi o organskom zakonu, predlagateljica predlaže da ocjeni suglasnost članka 6. 7.,8.,9., 40., 41. i čl. 50. st.1. t. 1 Zakona sa Ustavom. Uz prijedlog za ocjenu usklađenosti Zakona sa Ustavom, predlagateljica predlaže ispitati i suglasnost Zakona sa Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Prijedlog utemeljuje na odredbi čl. 128. Ustava u vezi sa odredbom članka 5. i 140. Ustava, prema kojima je Ustavni sud ovlašten ocjenjivati suglasnost Zakona sa međunarodnim ugovorima koji su sklopljeni i ratificirani u skladu s Ustavom, objavljeni i čine dio unutarnjeg pravnog poretka, te dosadašnjoj praksi sadržanoj u stavovima i odlukama Ustavnog suda ( U-I-322/1998, U-I-745/99 i dr.). O b r a z l o ž e n j e II.1. Predlagateljica smatra da su za pitanja ocjene suglasnosti Zakona sa Ustavom i Konvencijom bitna slijedeća utvrđenja: II.1.1. Zakon je suprotan načelima iz čl. 1., 3. i 5. i 14. Ustava; II.1.2. Zakon nije u suglasju sa odredbama sadržanim u glavi III odjeljku 2. Ustava pod nazivom „osobne i političke slobode i prava čovjeka" i to: Članak 23. st. 1. Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. Članak 35. Svakome se jamči poštovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Članak 40. Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovjedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. II.1.3. Zakon nije u suglasju sa načelima i ljudskim pravima zajamčenim Konvencijom i to odredbama: Članka 1. - obveza Visokih ugovornih strana na poštovanje ljudskih prava; Članka 3. - zabrana mučenja; Članka 8. - pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života; Članka 9. - sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovjesti; Članka 14. - zabrana diskriminacije; Protokol 12. - opća zabrana diskriminacije. II.2. Poglavljem III Zakona, člankom 6. do 10., određen je krug ovlaštenika na medicinsku oplodnju na način da je uvjetovan bračnim statusom partnera, pa time Zakon nije u suglasju s Ustavom i Konvencijom i to sa odredbama iz čl. 23.st.1., 35., i 40. Ustava, odnosno čl. 1, 3., 8., 9. i 14. Konvencije, te Protokola 12. Člankom 6. Zakona propisano je da cit: „Pravo na medicinsku oplodnju uz uvjete iz čl. 3. ovog Zakona imaju punoljetni i poslovno sposobni žena i muškarac koji su u braku i koji su s obzirom na svoju životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobni za roditeljsku skrb o djetetu." Činjenica da Zakon daje ili oduzima pravo na osiguranje potomstva, primjenom medicinske oplodnje, ovisno o bračnom statusu, predstavlja grubu povredu ljudskih prava i razlog je da predlagateljica predlaže primjenu odredbe čl. 55. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, te poništenje osporavanih odredaba Zakona kojom se vrijeđaju osnovna ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom i Konvencijom, a pojedinci se neosnovano stavljaju u povoljniji položaj. II.2.1. Nesuglasnost osporavanih odredbi sa čl. 23. st.1. Ustava, odnosno čl. 3. Konvencije. Fundmentalna važnost čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije naglašena je apsolutnom prirodom prava. Ove odredbe nameću državi niz pozitivnih obveza koje imaju izvorište u čl. 1. Konvencije i čl. 3. Ustava, a iz kojih proizlazi dužnosti osiguravanja prava zaštićenih Konvencijom i Ustavom. Odgovornost države postoji i kada propusti osigurati zakonodavni okvir ili kada je on takvog sadržaja da nije u suglasju i da vrijeđa prava zajamčena Ustavom i Konvencijom. Podnositeljica smatra da osporavane odredbe Zakona nisu u suglasju sa odredbama Ustava i Konvencije - o zabrani mučenja. Naime, onemogućavanje ostvarenja prava na potomstvo jednom dijelu građana predstavlja ponižavajuće postupanje. Ponižavajuće jer neosnovano diskriminira, pa time de facto prisiljava muškarca i ženu ili ženu koja nije u braku da pravo na potomstvo ostvaruje u susjednim i drugim državama, ako za to imaju financijskih sredstava. Ukoliko nemaju, Zakon ih potpuno obespravljuje jer im ne daje pravo na korištenje medicinskog tretmana koji im može pomoći u želji da imaju djecu. Na taj način osporavane odredbe Zakona produbljuju problem koji je primarno nastao zbog nemogućnosti ostvarenja trudnoće prirodnim putem usljed čega se žene ili oba partnera podvrgavaju liječenju neplodnosti, a u slučaju bezuspješnosti i bezizglednosti, iscrpljujućim medicinskim tretmanima medicinske oplodnje koji znaju potrajati više godina. Takvo zakonodavstvo je ponižavajuće za ženu koja nije u braku kao i za muškarca i ženu koji nisu u braku, a silno žele dijete, jer izaziva osjećaj straha, strepnje i niže vrijednosti. Ono je i nečovječno jer je doneseno s namjerom koja nije u suglasju sa standardima ustavnopravne zaštite ljudskih prava te izaziva duševne boli. Propuštanje osiguranja medicinskog tretmana u konkretnom slučaju nije u suglasnosti i predstavlja kršenje čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije. Odredbama u glavi V Zakona kojima se uređuje provedba postupka medicinske oplodnje, čl. 15., smanjuju se izgledi uspjeha i produžuje zahtjevan postupak, pa i u tom smislu osporavana odredba nije u suglasnosti sa Ustvavom i Konvencijom. II.2.2. Nesuglasnost osporavnih odredbi Zakona sa čl. 35. Ustava i čl. 8. Konvencije. Sadržaj odredbe Ustava i Konvencije u bitnom je identičan. U središtu članka je potvrda da svaki pojedinac/pojedinka ima osobnu sferu koja se odnosi na intimne aspekte svakodnevnog života. Osobni život ključan je za ostvarivanje zaštite ljudskih prava jer sa zaštitom osobne sfere dolazi ljudsko dostojanstvo. Svakidašnjost ovoga prava čini njegovu zaštitu iznimno važnom. „Za razliku od drugih demokratskih i participatornih prava koja jasno i direktno pružaju jamstvo, čl. 8. Konvencije ne daje samo pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, on zahtijeva i njihovo poštovanje." Ustav nameće i više standarde, pa uz poštovanje zahtijeva i pravnu zaštitu zajamčenog prava. Zaštitom osobne sfere i prava postojanja, čl. 8. Konvencije utjelovljuje samu bit vrijednosti Konvencije, te je blizak sa drugim pravima iz Konvencije koja su apsolutne naravi ( čl. 3.) Upravo radi navedenog, primarna obaveza države je da se suzdrži od miješanja u sferu ljudskog prava koje se štiti. Ako ipak dolazi do miješanja države i ograničenja prava, onda miješanje mora udovoljiti određenim principima koji su navedeni u točki I.2. ( stranica 2 prijedloga), što u osporavnim odredbama nije slučaj. Uz navedeno, pozitivne obaveze zahtijevaju od RH da uspostavi zakonski okvir koji pruža učinkovitu zaštitu ljudskih prava. Uvjetovanje medicinske oplodnje bračnim statusom očigledno je miješanje u fizički i moralni integritet zaštićen čl. 8. Konvencije. Došlo je naime do miješanja države, protivno principima Konvencije, na kranje nesrazmjeran način jer ne postoji razumni odnos između upotrebljene mjere i cilja. Cilj je zapravo potpuno nejasan pa time dakle predstavlja čistu diskriminaciju budući se osporavnim člancima nameće nerazuman teret ženi koja nije u braku, te muškarcu i ženi koji nisu u braku, a ne mogu imati djece i žele provesti postupak medicinske oplodnje. Ključan element prava na poštovanje fizičkog i moralnog integriteta su reproduktivna prava, pravo na začeće i pristup tretmanima. Onemogućavanje postupka medicinske oplodnje ženi koja nije u braku, te partnerima koji nisu u braku, otvara pitanje nečovječnog i ponižavajućeg postupanja iz čl. 23.st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije. Ograničenje nema društvenu ulogu i razlog, te nije u suglasju sa Ustavom i Konvencijom kojima je zajamčeno poštovanje i zaštita obiteljskog života. Žena koja želi dijete, a nije u braku ima pravo na zaštitu koju joj pruža Ustav i Konvencija. Parovi koji žive zajedno, a nisu u braku, imaju pravo na zaštitu koju pruža Ustav i Konvencija. Parovi koji ne žive zajedno, ali među njima postoji stabilnost i međusobna predanost također uživaju zaštitu. Pod pojmom obiteljskog života obuhvaćeni su dakle brojni „de facto" odnosi. Prilikom procjene da li se takav odnos smatra obiteljskim životom, uzimaju se u obzir brojni faktori. Planiranje potomstva postupkom medicinske oplodnje svakako je jedan od takvih faktora koji upućuje da se radi o konceptu obiteljskog života. Europski sud za ljudska prava pojam „obitelj" tumači kao autonomni koncept. Definicije koje koriste nacionalna zakonodavstva neće se uzimati u obzir zbog toga što će sud procjenjivati de facto situacije u svakom pojedinom predmetu, pa dolazimo do pitanja suglasnosti osporavanih odredbi Zakona sa čl. 40. Ustava i čl. 9. Konvencije . II.2.3. Nesuglasnost osporavnih odredbi Zakona sa čl. 40. Ustava i čl. 9. Konvencije ( povezano sa čl. 35. Ustva i čl. 8. Konvencije) Sadržaj čl. 6. i drugih članaka u kojima se spominje bračni status, kao i objašnjenje Ministra Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi kojim daje razloge i opravdava ispravnost uvjetovanja prava na medicinsku oplodnju bračnim statusom, izazvalo je negodovanje velikog broja građana, civilnih udruga, dijela zastupnika, Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pa i Predsjednika RH jer se po logici stvari javio strah i uznemirenost od posljedica donošenja Zakona kojim se razrađuju temeljna ljudska prava i slobode. Brak je u vjerskom smislu sakrament, a sklapanjem braka započinje obiteljski život muškarca i žene koji žele imati djecu. Sakrament braka i vjersko poimanje pojma obitelji dragocjeno je jer se odnosi na identitet vjernika i njihovog shvaćanja života. Dragocjeno je i u širem smislu jer to proizlazi iz „pluralizma, teško stečenog tijekom stoljeća". U demokratskom društvu međutim, kada unutar populacije građana Republike Hrvatske postoji više religija, ateisti, agnostici, skeptici, ravnodušni..., nužno je postaviti ograničenja "kako bi se pomirili interesi različitih skupina i osiguralo poštovanje svačijeg uvjerenja". Uvjetovanje potomstva primjenom osporavanog Zakona - bračnim statusom, nikako dakle ne može biti „stav stranke" kako to u razlozima ograničenja navodi nadležni Ministar jer stranka ne može u zakon prenjeti „stav crkve" na sve građane ove zemlje. Pravo je građana da žive obiteljskim životom na način kako to proizlazi iz Konvencije i Ustava. Pravo je građana da osiguraju potomstvo primjenom postupka medicinske oplodnje neovisno o bračnom statusu jer je njihovo pravo da ne žive u braku, te da neovisno o tome ravnopravno ostvaruju pravo na medicinsku oplodnju. Ograničenje kruga ovlaštenika, koji mogu ostvariti potomstvo postupkom medicinske oplodnje na bračne partnere, nije stoga u suglasnosti sa Ustavom i Konvencijom. Tvrdnje da se time zapravo štite prava djeteta nisu točne. Prava djeteta mogu biti zaštićena izmjena i dopunama drugih zakona koji uređuju ovu materiju. Obiteljski zakon je već u posljednjim izmjenama i dopunama 2007.g. uveo novo poglavlje „posebne odredbe o majčinstvu i očinstvu djeteta začetog uz medicinsku pomoć", koje će se ponovno morati doraditi. II.2.4. Nesuglasnost osporavanih odredbi Zakona sa načelima sadržanim u čl. 14. Ustava, čl. 14. Konvencije i Protokolu 12. Konvencije. Diskriminatorna narav osporavanih odredbi proizlazi iz nesporne činjenice da RH kao članica Vijeća Europe i potpisnica Konvencije ne samo da nije poduzela „odlučne daljnje korake za promicanje jednakosti svih osoba kroz kolektivno jačanje opće zabrane diskriminacije", nego je učinila korak natrag grubom diskriminacijom jednog dijela građana po osnovi bračnog statusa. Svaka vrsta diskriminacije u smislu odredbe čl. 14. Konvencije koja je jasno usmjerena isključivanju određene grupe ljudi iz pogodnosti koje se pružaju ostalim članovima ljudske zajednice od Europskog suda za zaštitu ljudskih prava se cijeni kao "napad na ljudsko dostojanstvo". Gruba diskriminacija uvjetovala je javno izražavanje stavova o neprihvatljivosti osporavanog zakonskog rješenja, od strane onih koji su pozvani i čija je dužnosti brinuti se o uvođenju nediskriminatornog zakonodavstva i suglasnosti Zakona sa Ustavom - dijela saborskih zastupnika, Predsjednika RH, Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, brojnih civilnih udruga i niza drugih. III Slijedom svega što je izloženo u ovom prijedlogu za ocjenu suglasnosti Zakona o medicinskoj oplodnji sa Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prva, predlagateljica predlaže da Ustavni sud temeljem čl. 43. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, donese rješenje o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti Zakona. Predlagateljica predlaže da Ustavni sud primarno razmotri pitanje pravne naravi zakona, dakle da odgovori na pitanje da li se radi o organskom zakonu. Ako Ustavni sud zauzme stav da se radi o organskom zakonu, predlagateljica predlaže da poništi Zakon jer nije donesen na način i u postupku utvrđenom u članku 82. st.2. Ustava. U slučaju da Ustavni sud bude mišljenja da se ne radi o organskom zakonu, predlagateljica predlaže da poništi poništi odredbe čl. 6., 7., 8., 9., 40., 41. i 50. st.1. t.1. Zakona jer su suprotna načelima iz članaka 1., 3., 5., i 14. Ustava; sa osobnim i političkim slobodama i pravima zajamčenih člancima 23. st.1., 35. i 40. Ustava, te ljudskim pravima koja proizlaze i zajamčena su člancima 1., 3., 8., 9., i 14. Konvencije, te čl. 12. Protokola. ŽENSKA MREŽA HRVATSKE
Povezano:
|