ŽENSKA MREŽA HRVATSKE & Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Odbor žena Nezavisnih hrvatskih sindikata i Koordinacija Žene Hrvatske udruge sindikata u povodu  

100 GODINA MEĐUNARODNE ŽENSKE BORBE

pitaju: što hoće Hrvatska: radnice ili robinje?

Prije točno 100 godina po prvi put su u svijetu žene obilježile Međunarodni dan žena, demonstrirajući trgovima Austrije, Danske, Njemačke i Švicarske. Sto godina je prošlo od kad su žene glasno rekle NE robovskom radu i DA pravu na vlastiti glas.

U Hrvatsku se vraća robovski rad! Sve snažniji glas u Vladi, ali i u medijima, preuzimaju predstavnici i zagovornici kapitala; k tome ugledni znanstvenici, poslodavci, zahtijevaju fleksibilnije tržište rada. Tvrde da bi bilo sve bolje kad bi se radnike i radnice moglo lakše otpuštati (jer bi ih se onda, navodno, moglo i lakše zapošljavati).

MI TVRDIMO: Hrvatska ima već ionako previše fleksibilno i nesigurno tržište rada, na kojemu zaposleni na neodređeno vrijeme i u sigurnim i stabilnim oblicima rada - postaju manjina.

Eto i naših argumenata za tu tvrdnju!

Sve je manje zaposlenih. Stopa radne aktivnosti žena sada iznosi samo 40%.

(muškaraca - 48%). Među zaposlenima u Hrvatskoj je samo 46% žena, iako su većina u radno sposobnoj dobi. PODSJEĆAMO: EU je stopu radne aktivnosti za žene od 70% postavio kao neophodnu granicu da bi u nekoj zemlji započeo istinski gospodarski razvoj.

Raste stopa nezaposlenosti koja je Hrvatsku dovela do sramnog visokog mjesta na svjetskoj top-ljestvici. Stopa nezaposlenosti žena je prešla 21%. Udjel žena u populaciji nezaposlenih je 54%. Najugroženiji su mladi u dobi do 25 godina, te stariji od 55 godina, i to osobito žene, jer su nerijetko većina među dugotrajno nezaposlenima.

Žene su većinom zaposlene u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, a slijede prerađivačka industrija, obrazovanje i uslužne djelatnosti. U tim su djelatnostima plaće prosječno niske, a na rukovodećim mjestima su uglavnom muškarci. U ženskim industrijama većina je onih koji primaju minimalnu plaću od 2.814 kuna bruto, a k tome rade nerijetko na određeno i sezonski.

Danas više od 70.000 radnika/ica ne prima plaće. Još je veći broj onih, dobrim dijelom i iz državnih poduzeća i javnog sektora, za koje poslodavci redovito ne plaćaju doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Što je to nego robovski, prinudni rad! A kad i dobiju koju zaostalu plaću, ona je bez kamata i bez sankcija za poslodavca.

Procjenjuje se da oko 160.000 radnika radi na crno, a većina njih su žene. Svjetska banka procjenjuje da je siva ekonomija u Hrvatskoj oko 35% bruto nacionalnog dohotka. Radnici/e koji rade na crno apsolutno su nezaštićeni/e. Oni/e službeno ni ne postoje, a osim što su besprizorno eksploatirani, često su izloženi mobingu i uznemiravanju.

Česti oblik sive ekonomije je prijavljivanje samo na minimalnu plaću, kako bi se izbjeglo plaćanje punih poreza i doprinosa. Većina takvih radnika su žene, jer rade u djelatnostima u kojima je to općeprihvaćena pojava.

Žene i dalje imaju u prosjeku značajno niže plaće od muškaraca, prema statističkim procjenama za oko 15%, no prema anketama portala MojPosao, vidljivo je da su u 2009. i u 2008. plaće žena u Hrvatskoj zaostajale za oko 23 posto u odnosu na plaće muškaraca. Zaposlene majke u privatnom sektoru imaju u prosjeku oko 30 posto niže plaće od žena bez djece. Tekstilne radnice primaju oko 40% plaće niže od prosjeka Republike Hrvatske. „Kazna" se proteže i u starost: žene umirovljene tijekom 2010. ostvarile su mirovine za 21.5% niže od prosječne muške!

Više od 90% žena koje su se zaposlile tijekom 2010. godine, dobilo je ugovore na određeno vrijeme (prosjek svih zaposlenih je 88%). Njihova je sudbina poznata: nesigurne i nezaštićene, s prosječno nižim plaćama, bez prava na zasnivanje obitelji, bez mogućnosti dobivanja kredita, nerijetko ucjenjivane, bez zakonom zajamčenih radnih prava.  Prema anketi Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i ženskih sindikalnih grupa, oko 40% ih nema djecu, a one koje ih imaju, prosječno je to samo 1.1 dijete (hrvatski prosjek za sve žene u fertilnoj dobi je čak 1.4 djece). Trudnoća za sve veći broj žena znači neproduljivanje ugovora o radu.

Najranjivija kategorija na hrvatskom tržištu rada su trudnice i majke. One su izložene bezočnoj diskriminaciji. Budući da samo ugovori na neodređeno vrijeme štite trudnice od otkaza, a većina mladih žena dobiva posao samo na određeno vrijeme, onoga trenutka kad poslodavac sazna za „veselu vijest", njihovi se ugovori ne produljuju.

Predškolske ustanove i servisi od koristi zaposlenoj obitelji u Hrvatskoj su vrlo nerazvijeni i preskupi. Ministarstvo obrazovanja tvrdi da je 58% djece obuhvaćeno programima predškolskog odgoja i obrazovanja, međutim, to se uglavnom odnosi na nekoliko velikih gradova i na vrtiće, ali ne i na manje radne sredine i jaslice (npr. Slavonski Brod, Vukovar - manje od 14%). Kuda s djecom mlađom od godine dana, kad se zna da ih je lani samo 202 u cijeloj Hrvatskoj bilo prihvaćeno u dječje dnevne ustanove? 

Zbog svega toga, nevladine udruge Ženske mreže Hrvatske i ženske sindikalne grupe,

zahtijevaju od Vlade Republike Hrvatske da hitno poduzme sve potrebne aktivnosti, kako bi se nakon 100 godina međunarodne ženske borbe, realizirali sljedeći zahtjevi:

Za sigurno, kreativno i produktivno radno mjesto!

1. Hrvatska mora zaustaviti diskriminaciju žena na tržištu rada, jer svi pokazatelji i dalje ukazuju na njihov ugrožen položaj. Nisu dovoljni zakoni, već njihova sankcionirana primjena. Inspekcije rada moraju dobiti značajnije ovlasti i samostalnost u postupanju, te kontinuiranu edukaciju, a broj inspektora/ica rada mora se hitno povećati. 2010. inspektori rada u području radnih odnosa obavili su 15.044 nadzora u kojima je otkriveno 1.921 nezakonito zaposlenih od čega je bilo 605 stranaca. I to je sve što je napravljeno! Lov na strance i radnike na crno!
2. Prikupljanje podataka i vođenje statistika mora biti jedinstveno i utemeljeno na europskim kriterijima. U području zapošljavanja statistike su razjedinjene i nedostupne, što onemogućava izradu realnih politika. Državne ustanove bave se registracijom i brisanjem nezaposlenih, a ne strategijama zapošljavanja.
3. Neisplata plaća i doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje treba biti regulirana kao kazneno djelo.
4. Pad stope radne aktivnosti žena mora biti hitno zaustavljen. Vladine strategije i politike povećanja zaposlenosti žena zaustavljaju se na poduzetnicama i manjinama. Lisabonskom strategijom EU predvidjelo se dostizanje 60% radne aktivnosti žena u 2010. godini u svim zemljama članicama. Hrvatska kliže u suprotnom smjeru.
5. Povećane razlike između prosječne ženske i muške plaće, a osobito za zaposlene majke, dovode do tragičnih posljedica na osobnoj i društvenoj ravni. Stoga treba povećati minimalnu plaću za puno radno vrijeme, uvesti godišnje usklađivanje s prosječnim rastom plaća. Protivimo se raspršivanju instituta minimalne plaće po granama.
6. Tražimo od Vlade da se založi za snaženje kolektivnog pregovaranje na nacionalnoj i granskoj razini, radi unapređivanja uvjeta rada radnika. Treba zadržati i primjenjivati praksu proširenja primjene kolektivnih ugovora na sve zaposlene u grani/djelatnosti. Također podsjećamo da se oko 800 tisuća punoljetnih građana Hrvatske izjasnilo za produljenje valjanosti kolektivnih ugovora do potpisivanja novog.  Pozivamo Vladu i njezin Ured za socijalno partnerstvo da se založe i za obogaćivanje nediskriminacijskih  klauzula u kolektivnim ugovorima, te sadržaja kojima se olakšava položaj radnika s obiteljskim odgovornostima.
7. Rad na određeno vrijeme mora doista biti iznimka, kako to predviđa Zakon o radu. Također, uz postojeća dva «sigurnosna mehanizma» (postojanje objektivnih razloga za sklapanje uzastopnih ugovora o radu i najduže trajanje uzastopnih ugovora o radu od elastične 3 godine), treba najduže trajanje smanjiti na godinu dana, te utvrditi broj uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme koje je moguće zaključiti s radnikom/com, unutar razdoblja radnog odnosa na određeno vrijeme. Najdjelotvornije bi bilo  propisati kvote utemeljene na veličini poduzeća (broju zaposlenih), preko kojih se ne bi moglo zapošljavati radnike/ice na određeno vrijeme. 
8. Cijeli sustav obrazovanja, od predškolske dobi do završetka fakulteta, treba ostati besplatan za učenike i studente, jer je upravo taj model omogućio da danas imamo viši udjel žena na svim razinama obrazovanja. Komercijalizacija studija nikako neće koristiti  gospodarskom oporavku, a unazadit će postignute rezultate u prevenciji diskriminacije žena na tržištu rada. Tražimo razvoj politika usmjerenih ka ukidanju rodnih stereotipa u sustavu obrazovanja  osvješćivanjem, podukom i razmjenom dobrih praksi u školama i sveučilištima, jer se postojećom praksom žene prešutno upućuje na zapošljavanje u sektorima koji su potplaćeni i podcijenjeni.
9. Tražimo usvajanje strategije prekvalifikacija te stručnog kontinuiranog osposobljavanja i edukacije uz rad, po ugledu na brojne europske zemlje koje su time omogućile višu zapošljivost žena, te ranjivih skupina na tržištu rada.
10. Tražimo povećanje obuhvata djece programima u dnevnim ustanovama predškolskog odgoja i obrazovanja, te ravnomjerni razvitak u cijeloj Hrvatskoj. Osobito tražimo da se povećaju kapaciteti i uvedu prihvatljive cijene i odgovarajuće radno vrijeme za djecu u dobi do 3 godine. Podsjećamo da je Lisabonskom strategijom EU predviđena  pokrivenost 90% djece u dobi od 3 godine do polaska u školu, te 33% djece jasličke dobi i to trebaju biti i hrvatski strateški ciljevi.
11. Tražimo da se, nakon više godina sindikalnih podsjećanja i  Vladinih obećanja, što hitnije ratificira konvencija o materinstvu br. 183 Međunarodne organizacije rada, kako je to već učinila većina europskih zemalja. Tražimo i prilagodbu hrvatskog zakonodavstva u smislu uvođenja obvezatnog očinskog/partnerskog dopusta.
12. Očekujemo da se žurno ratificira Revidirana socijalna povelja, jer je naša zemlja među rijetkima koje to još nisu učinile, a  neki njezini članci od osobitog su značenja za reguliranje prava radnika pri neisplati plaća, gubitka radnog mjesta te prava radnika s obiteljskim odgovornostima.
13. Na posljetku, tražimo da Vlada hitno predloži donošenje zakona kojim će se obvezati sve nadzorne i upravne odbore poduzeća, odnosno ustanova, u kojima država, odnosno lokalna uprava, ima većinsko vlasništvo, da u roku od dvije godine dosegnu 40% udjela žena u članstvu tih tijela odlučivanja. Isto tako potrebno je izraditi jasne strategijske planove kojima će se postići paritet žena u rukovodećima tijelima i na rukovodećima mjestima u djelatnostima u kojima radi većina žena (obrazovanje, zdravstvo, socijalna skrb itd.). I ne samo u njima.

ŽENSKA MREŽA HRVATSKE &

Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske

Odbor žena Nezavisnih hrvatskih sindikata

Koordinacija Žene Hrvatske udruge sindikata

8. ožujka 2011.