Seksualno nasilje u Hrvatskoj, kao gotovo i u svim zemljama, spada u red najmanje prijavljenih zločina s najvećom proporcijom tamnih brojki. Dostupni podaci od strane policije i Državnog zavoda za statistiku više ukazuju na trendove nasilja, nego što se mogu uzeti u obzir kao relevantan broj stvarnih slučajeva. Naime, tek uzimajući u obzir brojne podatke svjetskih istraživanja kako na jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 do 20 neprijavljenih, možemo probati procijeniti stvarnu rasprostranjenost različitih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj.

 Seksualno nasilje je obrađeno u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske u posebnom poglavlju, glava XIV „Kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa“, a obuhvaća članke od 188. (silovanje) do 198. (rodoskvrnuće). Prema izmjenama tog dijela Kaznenog zakona iz 1998. i 2000. godine, silovanje u braku je također uvedeno kao sastavni dio članka 188. odnosno kao kazneno djelo.

  Dostupni podaci MUP-a za 11 mjeseci 2005. godine (podaci do 01.12.2005.) ukazuju kako je prijavljeno 89 djela silovanja , od čega je 66 otišlo dalje na Državno odvjetništvo kao kazneno djelo silovanja, a ostala su formulirana kao «silovanja u pokušaju». Velika većina žrtava tog djela su žene, najčešće u periodu adolescencije i 20-im godinama života, za razliku od počinitelja koji su uglavnom u 30-im i 40-im godinama. Na žalost, policija ne vodi statistiku o odnosu žrtve i počinitelja silovanja, odnosno nemaju informaciju koliko je djela silovanja prijavljeno za silovanje u braku. Smatramo kako trebamo iskoristiti legalne državne mehanizme kako lobiranja kako bi se takve informacije sustavno vodile.

Broj prijava žrtava seksualnog nasilja policiji ovisi o čitavom nizu faktora: od načina na koji se uzimaju izjave, uspjeha i vjerojatnosti za daljnje procesuiranje, ali i uvriježenim stavovima o seksualnom nasilju u društvu, a koji imaju i direktne i indirektne implikacije i na razmišljanje žrtve, kao i na reakcije policije.

  Prema neslužbenim podacima iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, nije prijavljeno niti jedno kazneno djelo silovanja u braku.

  Usprkos promjenama Kaznenog zakona, za kazneno djelo silovanja u braku postoje tek povremeni podaci, uglavnom medijski eksponirani, kao što je prvi slučaj osuđenog silovatelja za silovanje u braku (Rijeka, veljača 2005., slučaj Anton Šebalj – kazna zatvora od godinu i dva mjeseca).

  Pretraživanjem podataka Državnog zavoda za statistiku ustanovljeno je kako ni tamo nema informacija o odnosu žrtve i počinitelja seksualnog nasilja, ali su dostupni podaci o broju sudskih presuda za silovanje i ostale oblike seksualnog nasilja unatrag nekoliko godina:

godina	presude za KZ silovanja	presude za KZ bludne radnje
2000.	56	26
2001.	47	46
2002.	44	54
2003.	63	63

  Nizak broj prijava za seksualno nasilje problem je s kojim se suočavaju gotovo sva društva, a razlozi su brojni. Među njima su najvažniji razlozi osobne prirode, kao i oni vezani uz prepreke u pravosudnom sustavu:

Osobne prepreke	Prepreke u pravosudnom sustavu
Procjena kako je djelo suviše trivijalno ili neadekvatno da bi se prijavilo policiji	Policija ne želi ili ne može ništa učiniti
Nije bio «pravi zločin“ – ne odgovara mitu o pravom silovanju	Policija neće smatrati da je to dovoljno ozbiljno i teško djelo
Nije bilo jasno da je postojala namjera nanošenja štete	Strah od toga da policija neće vjerovati
Sama žrtva s tim izlazi na kraj	Strah od neprijateljskog i neugodnog tretmana na policiji i u pravosudnom sustavu
Smatra da se radi o osobnoj stvari	Strah i otpor prema policiji
Sram i nelagoda	Strah od sudskog procesa
Želja da obitelj i bližnji nikada ne saznaju za to – strah od reakcija obitelji i bližnjih	Nedostatak dokaza o samom zlostavljanju
Strah od moguće osvete počinitelja	Nedostatak znanja i informacije kako prijaviti događaj
Samookrivljavanje ili okrivljavanje od strane drugih zbog događaja	Nedostatak znanja i informacije o tome što su sve kaznena djela (npr. silovanje u braku)

(prema Mamula, 2005.: Prijava seksualnog nasilja u Seksualno nasilje-teorija i praksa )

 Kao što vidimo, jedan od glavnih razloga je nužnost poznavanja kaznenih djela, odnosno i informacije o tome da je silovanje u braku kazneno djelo koje je kažnjivo kaznom zavora od 1 do 10 godina. Većina žena u Hrvatskoj ne zna za postojanje tog zakona. I iz iskustva drugih zemalja, kao i naših iskustava s izmjenama zakona, znamo da neki novi zakon ili izmjena prvo mora «zaživjeti», kao u samom pravosudnom sustavu, tako i u javnosti općenito.

  Osim te glavne prepreke za prijave seksualnog nasilja, a pogotovo silovanja u braku, ekonomska komponenta je izrazito važna. Naime, teško je očekivati da će se u zemlji koja nema sustavno organizirane servise pomoći i podrške za žrtve seksualnog nasilja i koju karakterizira i suviše mali broj Skloništa za žene žrtve nasilja, žene odlučiti prijaviti muža/partnera nasilnika.

  Tijekom 2005. godine u medijima su eksponirani brojni slučajevi seksualnog nasilja protiv žena, i to naročito oni u kojima su postojale negativne implikacije vezane uz policijsku ili sudsku praksu:

•  seksualno nasilje u Dječjem domu Brezovica (neadekvatna istraga i zataškavanje slučaja od strane Državnog odvjetništva);

•  slučaj djevojke koja je kidnapirana, vožena u prtljažniku auta, pretučena i silovana od strane Elvisa V. (36) i Danijela J. (21) (neadekvatna reakcija policije);

•  slučaj Bulj, silovanje i ubojstvo maloljetne A. Bešlić (odbačena optužba za silovanje);

•  slučaj silovanja maloljetnih djevojaka od strane dvojice vozača autobusa Božidar Santinij i Petar Santinij koji i dalje voze djecu iz okolnih mjesta u Zadar u školu (pitanje reakcije policije i Državnog odvjetništva);

•  slučaj američke košarkašice u Gospiću (neadekvatna istraga, bizarna presuda);

•  slučaj prijave Novice Bogdanovića (43), inspektora Odjela za potrage Policijske uprave zagrebačke, (odbijanje prijedloga tužiteljstva da se Bogdanovića pritvori zbog mogućeg utjecaja na svjedoke);

  Nakon svega možemo zaključiti kako nam za sada dostupni podaci policije, Državnog odvjetništva i sudova tek ukazuju na trend kaznenih djela seksualnog nasilja, a ne na stvarne brojke. Kako bi se promijenila situacija, potrebna je sustavna edukacija kako stručnjaka/inja koji se bave ovom temom, javnosti općenito, a pogotovo osoba iz rizičnih skupina za ovo kazneno djelo, dakle prije svega žena. Nadalje, potrebno je uvođenje rodno osjetljive statistike, koja će omogućavati i uvod u odnos žrtve i počinitelja tih kaznenih djela. Uočljiva je i potreba za isticanjem pozitivnih primjera osuđenih silovatelja u braku u medijima, kako bi se žene odlučile na prijavu, te kako bi se društvo senzibiliziralo. I na kraju, neophodno je otvaranje i podržavanje već postojeći servisa za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, kao i osiguravanje smještaja i osnovne ekonomske sigurnosti za žene koje žele prijaviti seksualno nasilje u braku/vezi.

Koordinatorica Ženske sobe

mr. sc. Maja Mamula, psihologinja

U Zagrebu, 21.12. 2005.