U
cilju izgradnje zajedničkog evropskog okvira za mjerenje napretka u borbi
protiv nasilja nad ženama Evropski ženski lobi (European Women's Lobby) izradio je prijedloge za oblikovanje političkih
smjernica i indikatora u područjima proračuna, zakonodavstva, pravednosti,
pružanja usluga, edukacije stručnjakinja, civilnog društva, prikupljanja
podataka i prevenciju i Analizu modela 'dobre prakse' ...
Prvi dio: Prijedlozi za oblikovanje političkih smjernica i
indikatora koji bi mjerili napredak u borbi protiv nasilja nad ženama
1.1. Uvod
Tablica predloženih indikatora za
razvoj zajedničkog europskog okvira za mjerenje napretka u borbi protiv nasilja
nad ženama priložena je nakon ovog Vodiča
kao zaseban dokument. Tablica ima dva dijela. Prvi stupac određuje opće
indikatore, dok drugi predlaže niz pod-indikatora, koji su nužni za uzročno
povezivanje podataka koji bi se kasnije mogli koristiti za usporedbu i mjerenje
napretka u svim zemljama članicama EU. Krajnji cilj je uspostavljanje europskog
okvira, koji bi se trebao razviti tijekom određenog vremena, a koji bi
omogućavao usporedbu među državama (istovremeno pružajući uvid i služeći kao
mjerilo za zemlje pristupnice prije nego što uđu u EU).
Ovo poglavlje donosi primjedbe i
objašnjenja u vezi svakog pojedinog indikatora. Isto tako, donosi razloge zašto
su baš ti određeni indikatori bili odabrani, te u nekim slučajevima navodi relevantne
analize slučajeva koji podržavaju i demonstriraju važnost predloženih
indikatora.
1.2. Objašnjenje predloženih političkih
smjernica i svake pojedine grupe indikatora
Nacionalni akcijski plan za borbu protiv nasilja nad ženama
Nacionalni akcijski plan za borbu
protiv nasilja nad ženama je minimalna pretpostavka, i na neki način referentan
dokument u usporedbi s kojim možemo
mjeriti napredak. Detaljan nacionalni plan akcije omogućit će usporedbu između
pojedinih država, a s vremenom će se pomoću njih oblikovati i okvir za Europski
plan akcije.
Nacionalni akcijski plan trebao
bi sadržavati ključne informacije izložene detaljno i eksplicitno, koje
uključuju: jasnu definiciju nasilja nad ženama u kojoj bi trebalo izričito
imenovati problem, na primjer - muško nasilje nad ženama; podatke o tome na
kojem državnom sektoru, te na kome osobno leži krajnja odgovornost za
nadgledanje i provedbu akcijskog plana; konzultacijski proces koji se koristi
ili se koristio, te s kojim ustanovama, službama i organizacijama. Još bi
trebalo uključiti i detaljne opise indikatora, ciljeva, vremenskih rokova i
referentnog okvira koji su bili izabrani, kao i strategije koje su prepoznate u
Nacionalnom planu. Akcijski plan trebao bi sadržavati i informacije o
mehanizmima nadgledanja napretka, te evaluacije.
Europski akcijski plan mogao bi
početi od definicije nasilja nad ženama koja je navedena u Pekinškoj platformi
za akciju (BPFA). Već je bilo napomenuto da ona ima niz prednosti, te iako BPFA
nije pravno obvezujuća, ona pruža osnovu moralnom i političkom angažmanu,
odnosno dobar početak za sve države članice EU. Definicija je dovoljno široka
da može obuhvatiti različita iskustva država članica EU, a istovremeno je i
iscrpna, te uključuje oblike muškog nasilja nad ženama koje je teško obuhvatiti
pravnim okvirom, poput psihološkog nasilja.
Većina država Europske unije nije
uspostavila Nacionalni akcijski plan protiv nasilja nad ženama na način koji je
predložen u ovom Vodiču. Irska i Španjolska dvije su države koje su se najviše
približile tako definiranom Akcijskom planu. Državno vijeće Finske usvojio je
Plan akcije za promociju rodne jednakosti (1997), koji se sastoji od dva
nacionalna projekta: jednog koji bi se bavio prevencijom nasilja nad ženama, te
drugog koji bi se bavio prostitucijom. Savezna vlada Njemačke usvojila je
Akcijski plan za borbu protiv nasilja nad ženama (2000) pod pokroviteljstvom
Saveznog ministarstva za obitelj, umirovljenike, žene i mlade. Švedska vlada je
uspostavila Nacionalno vijeće za zaštitu žena od nasilja u svibnju 2000., i ono
služi kao savjetodavno tijelo kojim presjeda švedski Ministar za jednakost.
Belgijska savezna vlada usvojila je Nacionalni akcijski plan protiv nasilja nad
ženama u ožujku 2001. Ostale države razvile su raznovrsne strategije u borbi
protiv nasilja nad ženama koje bi se mogle smatrati osnovom nacrta budućih
Akcijskih planova. Na primjer, u Danskoj žrtve silovanja imaju pravno na
besplatnu pravnu pomoć, na naknadu za izgubljenu plaću te na psihološku pomoć,
koje se osiguravaju novčanim sredstvima vlade. Danski parlament predložio je da
se ustanove krizni centri za žene žrtve silovanja u sklopu zdravstvenih službi
kako bi se uzeli u obzir zdravstveni troškovi nasilja nad ženama i uvele norme 'dobre
prakse'.
Resursi, posebno financijski resursi s obzirom na odobrene proračune i
na stvarne troškove
Ovaj dio se bavi svim izvorima
javnih financijskih sredstava eksplicitno namijenjenih borbi protiv svih oblika
muškog nasilja nad ženama kroz provođenje politika, akcija, inicijativa, te usluga.
Raspodjela resursa varira ovisno o pojedinoj državi i dodjeljuju ih različita
ministarstva na različitim razinama uprave: lokalnoj, regionalnoj i
nacionalnoj. Važno je prepoznati postojeće resurse, te da li oni pripadaju osnovnim
financijskim sredstvima i/ili su dio drugih proračuna - kada ih smatramo
indirektnim sredstvima. Primjeri ove druge vrste financijskih sredstava
uključuju resurse namijenjene za zdravstvo, stanovanje, obrazovanje,
usavršavanje i istraživanje, od čijih se osnovnih financijskih sredstava može
odvojiti postotak kako bi se iskoristio za određene ciljane skupine žena, za
razvoj i provođenje akcija, kampanja i drugih događanja; te sredstva namijenjena
za pružanje usluga, s tim da treba navesti i da li su dodijeljena osnovna
financijska sredstva, te kojim službama, odnosno multidisciplinarnim ustanovama
i ženskim NVO-ima i prema kojim kriterijima. U državama koje imaju Nacionalni
akcijski plan, podatci o dodijeljenim sredstvima za postizanje ciljeva i
vremenskih rokova koji su zadani u njemu trebaju biti zabilježeni. Jednako je
važno zabilježiti konkretne troškove jer proračuni predstavljaju samo
indikaciju predviđenih troškova dok su pravi
troškovi indikator potrošenog i uloženog iznosa, te nam omogućuju da prepoznamo
nedostatke u proračunu.
Kako bi se olakšala usporedba
između država, proračuni i stvarni troškovi trebali bi se bilježiti kao
postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP), što trenutno ne radi niti jedna država.
Zakonodavstvo
Zakonodavstvo predstavlja pravni
okvir u smislu osnove za kažnjavanje nasilja nad ženama od strane države. Ono
je indikator razine državne odgovornosti i spremnosti na djelovanje jer predlaže
pravne mehanizme zaštite i obrane. (Zakonodavstvo samo po sebi neće moći
poslužiti kao indikator postupanja u slučaju nasilja nad ženama, ili
organizacije pravnih mehanizama, ili načina na koji tom sistemu mogu pristupiti
žene.) Iako postoji nerazmjer između zakonodavstva na jednoj i njegove
konkretne provedbe na drugoj strani, ono nam služi kao referentna točka s
obzirom na to koji su oblici nasilja nad ženama prepoznati, te kako su
definirani kao djela koja se smatraju nasiljem, i mjere zaštite, i u građanskom
i u kaznenom pravu. Temeljita procjena zakona zahtjeva usporedbu između
indikatora na pravnom polju i onih koje smo prepoznali vezano uz mogućnost odštete, te njihovo izvršenje. Isto tako,
važno je utvrditi i da li država prepoznaje sebe kao potencijalnog počinitelja
nasilja nad ženama, te koje su mjere predviđene za kazneno gonjenje državnih
službenika, uključujući i policiju i sigurnosne službe koje počine nasilje nad
ženama tijekom provođenja svojih službenih obaveza. Zakonodavstvo se s vremenom
razvija kako bi uzelo u obzir novo nastale i prethodno neprepoznate oblike
muškog nasilja nad ženama.
Primjere modela 'dobre prakse'
kako zakonodavstvo može diktirati uvijete intervencije s obzirom na određeni
oblik nasilja nad ženama nalazimo u
zakonima Danske i Švedske s obzirom na 'Žensko genitalno sakaćenje' (Female genital mutilation - dalje u tekstu FGM).
Primjeri iz Danske i Švedske pokazuju da je i tamo gdje je FGM zakonom
zabranjeno, još uvijek potrebno osigurati trajne mjere koje bi omogućile a)
veću razinu informiranosti o tome kako je ovaj problem zapravo oblik nasilja
nad ženama (što, s obzirom na javno mišljenje, nije uvijek slučaj), te b) ne
samo prihvaćanje zabrane FGM -a od strane zajednica na koje se ta zabrana
odnosi, već i objašnjenje razloga zašto je ta zabrana donesena u širem
kontekstu ženskih ljudskih prava kako se problem ne bi preselio na državu porijekla
gdje se mlade djevojke šalju radi FGM-a. Zakonodavstvo gore navedenih država
dozvoljava pokretanje sudskog postupka protiv obitelji koje putuju u državu porijekla
s ciljem podvrgavanja svojeg ženskog djeteta FGM-u.
Talijanska udruga „On the Road" bila
je ključna za proširenje interpretacije Zakona o prihvaćanju imigranata (1998),
kako bi on uključivao i žene koje su bile žrtve trgovanja ljudima (ili
trafficking-a) i omogućio im da steknu trajni legalni boravak.
Isto tako, valja proučiti
austrijske zakone o obiteljskom nasilju kao model dobre zakonodavne prakse. Ovi
zakoni doneseni su 1994. i daju ovlast policiji da zlostavljača udalje iz doma
na sedam dana. Ukoliko žrtva želi da se taj rok produži, Općinski sud izdaje
privremenu zabranu pristupa koja odmah stupa na snagu za period do tri mjeseca.
Ovaj zakon određuje i da, nakon udaljavanja zlostavljača, policija obavještava
„interventnu jedinicu za obiteljsko nasilje" kako bi svaka pojedina žena -
žrtva zlostavljanja imala podršku, posebno pri sudskom postupku.
Nizozemski „Odbor za nezavisan pravni
status" („The Commette for Independent
Status") uspješno je lobirao kako bi se kriteriji u nizozemskom zakonu vezani
uz produženje boravišne dozvole na humanitarnoj osnovi proširili i na žene koje
su bile podvrgnute obiteljskom nasilju od strane partnera, a koje ne
ispunjavaju kriterije za dobivanje nezavisnog pravnog statusa po nekoj drugoj
osnovi.
Mogućnost odštete putem građanskog i kaznenog prava
Mogućnost se odnosi na pravni
sistem u kojem postoji određeni broj općih pravnih odredbi putem kojih žene
mogu tražiti odštetu, a koju osigurava različito specijalizirano osoblje, najčešće
policija i pravnici (odvjetnici, sudci, posrednici i sl.). Ključno je bilježenje
podataka na ovom polju kao i monitoring načina na koji ove službe reagiraju,
jer su to indikatori stupnja odgovornosti države u suđenju i kažnjavanju
zlostavljača uz istovremenu zaštitu žrtava muškog nasilja. Mnoga istraživanja
naglašavaju trajne nedostatke u procedurama i transparentnosti cijelog pravnog
sustava, posebno u kaznenom pravu. Ti nedostatci vidljivi su od trenutka
podnošenja kaznene prijave do konkretnih ishoda u pravnom sustavu, kao i u
poteškoćama praćenja koraka između ova dva ključna momenta. Stoga, konkretno
praćenje pravnih ishoda neophodno je za procjenu da li su ponuđena rješenja ujedno
i optimalna. NVO-i koji pružaju izravnu pomoć ženama koje se nađu u situaciji
nasilja, redovito ističu teškoće pri praćenju ishoda prijava, te da ta
činjenica sama po sebi predstavlja najveću zapreku za žene jer ih sprečava da iskoriste
postojeće pravne odredbe unutar građanskog i kaznenog prava.
Istraživanja o obiteljskom nasilju
kao o problematici unutar sistema kaznenog prava dobro pokazuje dvostruku, a
ponekad i trostruku reviktimizaciju koju žene često proživljavaju. Trajnu
viktimizaciju žena potiču državne strukture, koje zastupaju svi oblici
pravosuđa i društvo u cjelini na način koji je Carmen Pujol Algans objasnila
kao „manje vrednovanje ženskog svijeta (koje) je toliko duboko da ne možemo
iskorijeniti nasilje muškog roda nad ženskim, (do te mjere da) tužba žene
protiv vlastitog muža stvara sumnjičavost; kakva ju to prijetvornost navodi da
optuži oca svoje djece. Da li je uopće moguće da govori istinu?"
U izvještaju „Kaznena reakcija na
obiteljsko nasilje, odgovori Kaznenom sudu od 1992. do 1998. u Autonomnoj
pokrajini Madrid", donesen je niz zaključaka koji potvrđuju predložene
indikatore za područje Kaznenog zakona. Iako se ovi zaključci odnose na
obiteljsko nasilje, oni su bitni i za sve oblike nasilja nad ženama jer
naglašavaju prepreke s kojima se žene susreću jednom kada odluče podnijeti
tužbu u području Kaznenog prava protiv muškog počinitelja. Neki od glavnih
zaključaka tog istraživanja potvrđuju da:
- Početna prijava je od presudne
važnosti te ujedno i odlučujući faktor uspjeha sudskog postupka. U mnogim
primjerima, početna prijava često je nepotpuna, a dokumentacija o prethodnim
tužbama (i/ili presudama) nije dostupna niti priložena izjavama koje su dane
policiji.
- Udio postignutih presuda veći
je kada ženi pomaže odvjetnik i kada ima pravnog zastupnika na sudu. Drugim
riječima, ženino ustavno pravo na odgovarajuću pravnu zaštitu zajamčeno je kada
joj pomaže odvjetnik.
- Čin nasilja nad ženama često se
kategorizira kao 'lakše kazneno djelo'. Teža kaznena djela odnose se na fizičko
zlostavljanje i tjelesne povrede. Psihološkom nasilju nedostaje jasna pravna
definicija; dok izraz 'verbalno nasilje' može biti jedan od načina kako
premostiti tu razliku, dugoročno je potrebno i razumijevanje konstitucijskih
elemenata psihološkog nasilja jer je ovaj oblik nasilja nad ženama gotovo
uvijek prisutan i u svim oblicima fizičkog nasilja.
- Razlozi povlačenja žena iz
postupka tužbe, bilo tako da povuku danu izjavu ili da oproste počinitelju,
gotovo se nikada ne istražuju, kako bi se utvrdilo da li to čine prema
vlastitoj odluci ili zbog pritiska počinitelja.
- Što je sudski postupak kraći,
to je povjerenje žrtve u kazneni pravosudni sustav veće.
Ovakvi zaključci slični su onima
koje je donijelo irsko istraživanje o odgovoru građanskog i kaznenog pravosuđa
u Irskoj na obiteljsko nasilje. I ovo istraživanje ističe da nedostatak podrške
ženama - bilo u području građanskog, bilo u području kaznenog prava -
predstavlja glavni razlog koji ih sprečava da u potpunosti iskoriste postojeće
pravne odredbe, tako da se prema problemu muškog nasilja ne odnosi kako bi
trebalo. Oba istraživanja ističu nužnost stvaranja kodeksa ponašanja za
policiju koji bi ih vodio pri intervenciji sa ženama žrtvama muškog nasilja -
posebno kada se radi o bliskom partneru, koji bi uključivao i bilježenje svih
podataka uključujući i prethodne pozive, te 'procjenu faktora rizika' (Kelleher
i O'Connor). Ipak, irsko istraživanje smatra da, iako su pravila za policiju
važna, ona moraju biti podvrgnuta procjeni da li su uspješna u praksi ili ne
(odnosno - rezultati se moraju pratiti).
Primjere koji demonstriraju uspješnost ovih primjedbi, možemo naći u
slijedećim analizama slučajeva relevantnih organizacija
Nedavne promjene u zakonodavstvu Austrije
skidaju teret svjedočenja sa žena koje su prošle obiteljsko nasilje. Policija
ima pravo proslijediti informacije „Intervencijskoj jedinici za obiteljsko
nasilje i zlostavljanje" („Domestic
Violence Abuse Intervention Projects"), koja pruža stalnu podršku ženama
koje same ne bi kontaktirale druge službe, te se, u ovom slučaju, vjerojatnost
da će žene koristiti pravne mogućnosti odštete te podnijeti kaznenu prijavu,
povećava.
U Ujedinjenom kraljevstvu (West
Yorkshire) razvijen je „Antiviktimizacijski
program" („Repeat Victimisation
Programme") kako bi pomogao policiji da pružaju izravan i trajan odaziv na
pozive u slučajevima obiteljskog nasilja. Strategija koju je razvila policija
onemogućava joj da zanemaruje ovaj oblik nasilja. Nadalje, interventna
strategija olakšava skupljanje dokaza za kasniju kaznenu prijavu, te
predstavlja ključnu vezu sa državnim tužiteljstvom.
Berlinski BIG program bilježi
poboljšanje u odazivu policije na pozive i pri daljnjoj obradi u slučajevima
obiteljskog nasilja zahvaljujući kontrolnoj listi postupaka čija je namjena bila
da im pomogne u proceduri. To je pak potaknulo javne tužitelje da preuzmu veći
broj takvih slučajeva, i to zbog policijskih izvještaja, bez zahtijevanja da same
žene podnesu formalnu prijavu.
RKC u Švedskoj pruža, kao dio
edukacije medicinskog osoblja, te posebno doktora, jasna pravila prema kojima
se trebaju sastavljati pravne medicinske potvrde, i koje podatke one moraju
sadržavati, kako bi se olakšalo kasnije podnošenje prijava od strane žena koje
su pretrpjele bilo koji oblik muškog nasilja.
Vezano uz problem odštete za
žrtve zločina, važno je naglasiti da je „Deklaracija UN-a o osnovnim principima
pravde za žrtve zločina i zloupotrebe moći" usvojena od strane Opće skupštine
UN-a 1985. (Odluka opće skupštine 40/34) i smatra se „odrazom zajedničke volje
međunarodne zajednice kako bi se uravnotežile razlike između temeljnih prava
optuženika i počinitelja zločina, i prava i interesa žrtava". Ova odluka
trebala bi biti osnovni instrument za razvoj mjera odštete ženama žrtvama
muškog nasilja.
Edukacija stručnjaka
Uspješnost korištenja ženskog
prava na odštetu ovisiti će o razini osviještenosti stručnjaka s kojima će žene
biti u kontaktu jednom kada postanu žrtve muškog nasilja. Stručnjaci moraju biti
svjesni toga da je muško nasilje zločin, te znati kako na njega odgovoriti,
odnosno pružiti pravovremenu i postojanu podršku ženama kao i naknadnu provjeru
iste. Stoga je neophodno da edukacija bude dostupna i provedena sa svim
stručnjacima koji su u kontaktu sa žrtvom u pravosuđu, policiji, zdravstvu,
obrazovnim i socijalnim službama, i drugdje. Edukacija je važna pri ulasku u profesiju,
no isto tako neophodno je omogućiti trajno usavršavanje, posebno stručnjacima s
puno stečenog iskustva kako bi i dalje mogli razvijati svoje vještine u radu sa
ženama žrtvama muškog nasilja. Još jedan indikator u području edukacije je i razina
na kojoj institucije i ustanove osiguravaju nužne strukture (djelatnike, resurse,
uvjete programskog razvoja) koje jamče da će se trajno usavršavanje i
provoditi.
U većini proučavanih organizacija
u ovom Vodiču smatra se da je njihov doprinos edukaciji stručnjaka jedan od
ključnih aspekata njihovog djelovanja. Dok neke imaju opće odgovore na potrebe
stručnjaka, neke uvijek pružaju savjete po mjeri; kao u slučaju „Kriznog centra
za silovanje" („Rape Crisis Centre")
iz Tukinainena u Finskoj. Neke su organizacije otišle i dalje i razvile
specifične edukacijske programe s pratećim materijalima, čija je ciljana
stručna skupina posebno služba zdravstvene zaštite. Modeli prakse „Edukacijske
jedinice pomoći ženama" („Training Unit
of Women's Aid") (Irska) i RKC-a koji pružaju edukaciju po bolnicama u
Švedskoj su dva posebna primjera razrade problematike edukacije za djelatnike
primarne zdravstvene zaštite.
Pružanje usluga
Službe su indikator razine
podrške koja je dostupna ženama žrtvama muškoga nasilja. Način na koji su
financirane je indikator razine državne podrške i prepoznavanja potrebe bavljenja
problemom muškog nasilja nad ženama u svim njegovim oblicima i raznovrsnosti. U
tablici indikatora, dio o službama je podijeljen na dva dijela. Prvi dio bavi
se skloništima i/ili zaklonima. Iako broj skloništa sam po sebi ne može biti
indikator odnošenja prema muškom nasilju nad ženama, on može biti indikator
razine potražnje za takvim uslugama, te da li se ta potreba adekvatno rješava.
Bilježenje ove vrste podataka omogućiti će monitoring dugoročnog odnošenja
prema ovoj potrebi. Isto tako, dobiti ćemo informacije o vrsti smještaja i
službama podrške koji su dostupni ženama u hitnim slučajevima, te o glavnim
pružateljima usluga, te o načinu kako bi ih se moglo podržati u njihovom radu.
Drugi dio, nazvan 'pružanje ostalih
usluga' bavi se svim drugim službama koje su dostupne ženama, te da li postoje
kakve imanentne zapreke, poput troškova, koje sprečavaju da im se žene obrate.
Bavi se i geografskom rasprostranjenošću pružanih usluga, aspektima
financiranja i pružateljima usluga. Evaluacija svih službi je garancija
njihovog monitoringa kako bi se osigurala adekvatnost njihovog djelovanja i
dostupnosti.
Proučavane organizacije naglasile
su neke važne čimbenike koji su neophodni kako bi pružanje usluga adekvatno
odgovorilo na potresenost žena koje su podvrgnute muškom nasilju; i oni se
svode na:
- Kapacitet za brzu intervenciju,
u sigurnoj okolini, bez stavljanja pritiska na žene da odmah donesu odluku o
svojoj budućnosti.
- Kapacitet za pružanje trajne
podrške optimalizacijom internih resursa i vrednovanjem vještina. Evaluacija pruženih
usluga uključujući i procjenu njihovih korisnica.
- Prepoznavanje uloga i
odgovornosti raznih ustanova i organizacija.
- Jasni mandati za donošenje i
implementaciju odluka.
Analiza slučajeva nasilja nad
lezbijkama objašnjava kako nedostatak pružanja usluga tim ženama ima za složenu
posljedicu to da ih se smatra pojedinkama, kojima onda većina nasilnih činova
nad njima ostaje na razini individualnog iskustva, a ne u kontekstu u kojem je
nasilje izraz postojane strukturalne diskriminacije na temelju seksualne
orijentacije.
Ženska raznolikost
Ovaj dio želi ponovno istaknuti
činjenicu da žene ne predstavljaju homogenu skupinu. Pojedina iskustva muškoga
nasilja različita su, isto tako, osobna iskustva uvjetovana su raznim vanjskim
čimbenicima. U ovom dijelu, izraz 'ženska raznolikost' se posebno odnosi na
žene koje se suočavaju sa muškim nasiljem i istovremeno pripadaju i
drugim diskriminiranim skupinama, poput: migrantica, tražiteljica azila,
prognanica, žena s invaliditetom, žena koje se nalaze u ustanovama, lezbijki, prostitutki,
žena koje su bile žrtve trgovanja ljudima, te mnogih drugih žena koje su
izostavljene iz rada većine službi koje pružaju pomoć, te iz političkih
smjernica.
Da li su te žene posebno uzete u
obzir jer se suočavaju i s muškim nasiljem i s višestrukom diskriminacijom? Da
li programi, službe, strategije, vremenski rokovi, ciljevi i mjerila uzimaju u
obzir i njihove potrebe; te na koji način? Bilo koji budući europski okvir za
monitoring napretka u borbi protiv nasilja nad ženama morati će za svoje
ishodište uzeti problem različitosti, multikulturalnih zajednica koje uključuju
i migrantske zajednice unutar nacionalnih granica. Problem ženske različitosti
predlaže se kao posebna kategorija, no mogao bi se, alternativno, integrirati u
sve druge kategorije. Ipak, ključno je najprije odrediti na koji se način
prepoznaje, podržava i pruža prvenstvo ženskoj različitosti.
Analizom većine organizacija
uključenih u ovom Vodiču, možemo primijetiti kako je nekim skupinama žena,
poput lezbijki i migrantica, jako teško pronaći pomoć kada su suočene s muškim
nasiljem. Na strukturalnoj razini, jasno je da se muško nasilje nad ženama
općenito ne smatra prioritetom, i prema tome, kada su u pitanju crnkinje i žene
pripadnice etničkih manjina, ono je još niže na ljestvici prioriteta. Primjeri
iz provedenih istraživanja pokazuju da se te zapreke moraju ciljano proučiti
prije nego što se mogu razviti strategije za njihovo rješavanje. U slučaju
lezbijskog projekta, bila su potrebna tri istraživanja i mogućnost sudjelovanja
u europskom programu (Daphne) kako bi se počela razvijati strategija suočavanja
s problemom muškog nasilja nad lezbijkama. U slučaju „Saveza za pomoć ženama" u
Sjevernoj Irskoj, moralo se provesti kontekstualno istraživanje kako bi se uvidjeli
razlozi zašto žene iz migrantskih zajednica na tom području nisu koristile
njihove usluge, te su se nakon toga razvile strategije unutar te organizacije
kako bi ona mogla pružati pomoć i tim ženama. Savez za pomoć ženama prepoznao
je i problem straha od deportacije migrantica. To je bio problem i za Odbor za
nezavisni pravni status u Nizozemskoj, kojem je, unatoč tome što se već bavio
problemom imigracije općenito, bilo potrebno neko vrijeme kako bi u potpunosti
spoznao implikacije nizozemske imigracijske politike, te način na koji su one
predstavljale zapreku koja je sprečavala žene da potraže pomoć u slučajevima obiteljskog
nasilja, dok, naposljetku, nije podnio prijedloge za promjenu tih zakona.
Ono što možemo zaključiti iz ovih
primjera pokazuje nam koliko je važno procijeniti način na koji žene
percipiraju same sebe, te svoj status i uloge unutar svoje obitelji i šire
zajednice. Utemeljene na tome, možemo osigurati usluge i programe koji su im
potrebni, kao što je opisano u dani primjerima.
NVO-i / Civilno društvo
U mnogim državama ženske nevladine
organizacije (NVO-i) bila su prve, a ponekad i jedine pružateljice usluga,
dajući podršku ženama koje su pobjegle iz situacija muškog nasilja. U mnogim
državama, ove su organizacije vodile konkretne kampanje i javne diskusije o
muškom nasilju nad ženama kao o javnom i političkom problemu. I dok vlade
polako počinju shvaćati ključnu ulogu NVO-a kao neophodnih partnera i aktera
multidisciplinarnog pristupa bavljenju muškim nasiljem nad ženama, ova vrsta
spoznaje ne vodi uvijek i do adekvatne podrške, posebno u smislu financiranja.
Prvi skup indikatora odnosi se na partnerstvo između NVO-a s jedne, i tvoraca
politike s druge strane, kao dijela opće strategije odnošenja prema svakom
obliku muškog nasilja nad ženama.
Drugi skup indikatora bavi se
samim NVO-ima. NVO-i su oduvijek bile zagovarateljice promjena: stručnost i
vještine koje su razvile pomogli su u razvoju određenih službi i inicijativa.
Kako NVO-i reagiraju na korisnice njihovih usluga, točnije na žene koje im se
obrate za pomoć i podršku? Da li su korisnice konzultirane o i uključene u evaluaciju
pruženih usluga? Da li NVO-i provjeravaju svoj rad kako bi bile sigurne da ne
vrše diskriminaciju, čak i implicitno, na primjer zanemarujući potrebu
bavljenja nasiljem nad crnkinjama i pripadnicama etničkih manjina ili ženama s
posebnim potrebama? NVO-i kao partnerske organizacije i predstavnice civilnog
dijaloga, trebaju same sebe preispitati kako bi pronašle i ispravile bilo kakve
diskriminirajuće postupke koje bi umanjile njihov doprinos općem pristupu
odnošenja prema i eliminaciji muškog nasilja nad ženama.
NVO-i su ključna komponenta
višestrukog partnerstva. Sve analize slučajeva odnose se ili na same NVO-e ili
na projekte koji se rade u bliskoj vezi s njima (na primjer „Antiviktimizacijski
program", koji je program za policijsku intervenciju u slučajevima obiteljskog
nasilja). Jasno je da se uloga NVO-a smatra ključnom kao najprikladniji način
pružanja potrebnih usluga pojedinim ženama.
U nekim slučajevima, poput tukinainenskog
Kriznog centra za silovanje, posebno se obraća pažnja na djelatnike, što
uključuje i praksu plaćenih zaposlenika, a ne volontera, te redovito
savjetovanje kako bi im se pružila podrška u njihovom pružanju izravne podrške
ženama žrtvama muškog nasilja. U slučaju Saveza za pomoć ženama (Sjeverna
Irska), organizacija je pronašla prostor gdje zaposlenici mogu istražiti
vlastite predrasude istovremeno unaprjeđujući pružanje usluga migranticama. Usvojena
je interna antirasistička politika. Jedna druga od analiziranih organizacija -
BIG iz Berlina - smatra da je ključno uzeti u obzir i stavove žena - korisnica
pri evaluaciji pruženih usluga. Ovi primjeri pokazuju kako se unutar NVO-a mogu
razviti različite strategije koje bi trebale osigurati da one ženama pružaju na
optimalan način usluge zbog kojih su osnovane.
Prikupljanje podataka
Prikupljanje podataka predstavlja
osjetljivo pitanje. Podatci i statistike ne smiju se negativno odraziti na
žene, bilo da narušavaju ugled pojedinim ženama i/ili da im općenito još više
štete. Niz primjera štetnosti bilježenja podataka može se pronaći u nekim
dijelovima SAD-a gdje praksa redovitog bilježenja slučajeva obiteljskog nasilja
u bolnicama i/ili na policiji dovodi do intervencije ureda za zaštitu
djece/ustanova za socijalnu skrb, koji onda pokreću istragu o dobrobiti djece,
koja može završiti tako da žena izgubi skrbništvo nad svojom djecom. Nadalje,
ti podatci su za svaku pojedinu ženu zabilježeni u računalu i vidljivi su svaki
puta kada ona zatraži pomoć neke ustanove (na primjer bolnice), bez obzira na
razlog. U ovoj vrsti primjera, nedostatci individualnog bilježenja podataka
rezultiraju ostankom žene u zavisnom odnosu: odnos individualnog nadzora od
strane partnera zamijenjen je odnosom nadzora od strane države. Zbog toga,
bilježenje podataka i statistika mora se koristiti kako bi se mjerio napredak,
a ne za, kao u danom primjeru, narušavanje osnaživanja žena, bilo individualno i/ili kolektivno.
U mnogim državama, žene ne
prijavljuju slučaje muškog nasilja državnim ustanovama, posebno kada im je
počinitelj poznat (95% svih slučajeva obiteljskog nasilja). Neprijavljivanje
vodi ka „normalizaciji" muškog nasilja što umanjuje rezultate anketa i
istraživanja kada pokušavamo procijeniti opseg ovog problema. Daljnja
posljedica ovoga je nedovoljno financiranje ključnih pružatelja usluga jer je
teško procijeniti potrebe i nedostatke. Najnovija istraživanja pokazuju da
muško nasilje nad ženama zahtijeva „ozračje povjerenja koje se mora uvijek
iznova razmotriti u vidu novih saznanja o dinamici nasilja u vezama".
Primjer kako je bilježenje
podataka neophodno za procjenu opće situacije s obzirom na opseg muškog nasilja
pruža nam analiza slučaja tukinainenskog Kriznog centra za silovanje u Finskoj.
Podatci o tome koliki je broj žena koje su zvale i tražile savjet na besplatnom
telefonu pravnog savjetovališta uključeni su u Državnom zavodu za statistiku -
Statistic Finland. Trenutno se provodi statističko istraživanje o troškovima
nasilja u Finskoj. Na problem bilježenja podataka osvrnuo se i „Antiviktimizacijski
program" (UK), te oni smatraju da bilježenje zahtjeva dosta vremena i resursa i
da je vjerojatno najteži zadatak u sklopu vođenja projekta, ali da je neophodno
i da se treba smatrati glavnim prioritetom kako bi projekt mogao biti uspješan.
Gdje god postoji ogromna količina
zabilježenih iskaza pomoću kojih bi se mogla pronaći korelacija između svih
oblika nasilja nad ženama (verbalnog, fizičkog, psihološkog), žrtava trgovine
ljudima i drugih spolno srodnih područja (prostitucija, itd.), postoji potreba
da se podatci o tome bilježe sistematski. Ovo je neophodno iz više razloga. Kao
prvo, postoji opće implicitno uvjerenje da je nasilje nad ženama prihvatljivo u
tim slučajevima. Kao drugo, postoji
potreba da se pronađu protuargumenti zahtjevu za legalizaciju prostitucije kao
vrste djelatnosti, posebno jer se radno mjesto sve više prepoznaje kao prostor
u kojem je nasilje nad ženama dio svakodnevice (seksualno i moralno
napastovanje, mobbing, zlostavljanje, itd.)
Prevencija
Opća procjena
monitoringa promjena zahtjeva podatke o prevenciji i mjerama koje su poduzete
kako bi se ona postigla. Preventivne mjere mogu se prevesti i u vremenske rokove,
ciljeve i indikatore.
Primjeri
bavljenja prevencijom FGM-a u Danskoj, unatoč zakonima koji brane ovaj
postupak, ukazuju na ograničenja pravnih okvira i potrebu za provođenjem dodatnih
mjera. Austrijska „Intervencijska jedinica" opisuje svoju ulogu i pri
prevenciji, dajući ženama informacije i podršku, što uveliko smanjuje dugoročne
negativne posljedice za svaku pojedinu ženu, i njihovu djecu te cijenu obiteljskog
nasilja koju plaća društvo u cjelini.
Sve proučavane
organizacije smatraju da njihov rad ima kumulativni učinak prevencije na
različitim razinama. Bilo da se radi o dizanju razine svijesti stručnjaka,
pogotovo putem edukativnih mjera za policiju, i doktore - specijaliste i one
opće prakse, ili da se utječe na donositelje odluka i političkih mjera putem
lobiranja u vladi i javnih kampanja, svrha im je omogućiti ženama upravljanje
nad vlastitim životom, te ih osnažiti da traže pomoć od onih čija je dužnost
pružiti im pomoć, jer oni trebaju razumjeti da muško nasilje nad ženama nije
prihvatljivo ponašanje.
Specijalizirane
preventivne mjere možemo pronaći i u drugim područjima. U 1999. EWL je proveo
istraživanje o obiteljskom nasilju u Europskoj uniji i došao do zaključka da
ovaj oblik nasilja zahvaća jednu od četiri žene u 15 država članica. Očito je
da ovaj podatak naglašava neophodnost preventivne strategije koja se treba
implementirati u ranoj životnoj fazi djevojčica, ali i dječaka, koji, kada
odrastu, čine većinu zlostavljača žena.
● Isto tako, uključivanje
korisnica usluga i/ili skupine za koju su usluge predviđene, smatra se važnim
elementom koji unapređuje bavljenje određenom problematikom. Kao primjer,
evaluacija BIG projekta (obiteljsko nasilje), FGM projekata (migrantske
zajednice u kojima se vrši FGM), „Odbora za nezavisni pravni status" u
Nizozemskoj (žene migrantice), „Saveza za pomoć ženama", omogućila je
prilagodbu njihovog rada kako bi ispunili potrebe žena migrantica, te lezbijki.
● Prihvaćanje ženske
različitosti. Baš kao što se osobno iskustvo žena u pogledu muškog nasilja
razlikuje, njihovo iskustvo uvjetovano je nizom vanjskih čimbenika poput rase,
dobne skupine, seksualne orijentacije, religije, etniciteta, i sl. Stoga je
nužno prepoznati preklapanje više oblika diskriminacije s kojima se žene mogu
susresti i koji su često još izraženiji kada se suočavaju sa iskustvom muškoga
nasilja. Svi pružatelji usluga i donositelji političkih smjernica moraju biti
svjesni toga.
● Na posljetku, većina
proučavanih organizacija poziva se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima
kao i na prihvaćene definicije muškog nasilja nad ženama koje ti dokumenti
sadržavaju, smatrajući da oni predstavljaju moguće referentne točke pomoću
kojih se nasilje nad ženama može spoznati, kako bi se zatim njime počelo baviti
na svim društvenim razinama, na primjer, donositelji odluka i političkih
smjernica, pružatelji usluga, nevladine organizacije, sindikati, udruge
poslodavaca, donatori i javnost, putem podizanja javne svijesti kako bi se
preokrenula 'norma' prema kojoj je muško nasilje nad ženama prihvaćeno kao dio
svakodnevice.
Drugi dio: 'Dobra praksa'
3.1. Svojstva modela 'dobre prakse' koja su prepoznata na početku ovoga Vodiča
U kontekstu ovoga Vodiča, slijedeći
niz svojstava unaprijed su odredili stručnjaci Europske promatračnice za nasilje
nad ženama EWL-a kao smjernice za prepoznavanje modela dobre prakse u
proučavanim organizacijama.
Opći principi:
- Poštivanje autonomije žena i
njihovih izbora
- Pobrinuti se da sigurnost žena postane
apsolutni prioritet
- Dati prioritet osnaživanju žena
Postupci koji povećavaju učinkovitost:
- Profesionalni pristup, to jest
usklađivanje principa solidarnosti, budućih perspektiva i poštivanja
individualnosti žena
- I unutarnji i vanjski čimbenici
koji doprinose promjeni: odnosno stavovi socijalnih aktera i struktura koji će
kasnije imati utjecaj na poboljšanje života žena
- Državna praksa i politika
- Povjerljivost
- Učinkovito pružanje usluga kroz
ugrađene mehanizme evaluacije sa utiscima korisnica usluga (postavke garancije
kvalitete)
- Evaluacija i monitoring
- Razumijevanje fenomena nasilja
nad ženama kroz trajnu edukaciju svih stručnjaka (sudaca, doktora, itd.) koji
se susreću sa ženama žrtvama muškog nasilja
- Transparentnost
- Suradnja s drugim stručnim
službama uključujući i ženske NVO-e
- Etika pružanja podrške svim
djelatnicima (i plaćenim i volonterima)
Promocija feminističkih vrijednosti i ženskih ljudskih prava
- Imenovanje problema (muško
nasilje, a ne obiteljsko nasilje)
- Stavljanje odgovornosti na
počinitelja; to je muški problem, a ne problem žena
- Pomoći ženama da spoznaju kako
nisu same i da je nasilje posljedica strukturalne nejednakosti, a ne njihovih
nedostataka
- Pomoći ženama da shvate
kontinuum nasilja (krug nasilja)
- Prihvatiti vodeću ulogu u
educiranju društva o muškom nasilju i maskulinitetu
Proučavane organizacije izabrane
su na temelju ovih osobina.
Nije postojao nikakav kriterij po
pitanju geografske rasprostranjenosti; stoga ne možemo izvesti nikakve
zaključke iz prikupljenih podataka u ovom Vodiču s obzirom na usporedbu između
ili unutar prioritetnih tematika, vrstu prakse i/ili državu.
Nakon što je istraživanje
odabranih organizacija završeno, pojavio se i niz drugih osobina, koje se,
zajedno s onima koje su inicijalno odredili stručnjaci Promatračnice EWL-a,
mogu smatrati jedinstvenim skupom osobina koje prema EWL-u tvore 'dobru praksu'.
Stoga, slijedeće su osobine one koje su se pojavile jednom kada se stupilo u
kontakt sa i prikupilo informacije od organizacija koje su direktno doprinijele
ovom dijelu Vodiča kao primjeri načina na koji se službe odazivaju na potrebe
žena koje su suočene sa muškim nasiljem.
3.2. Svojstva modela 'dobre prakse' koja su rezultat ovoga vodiča: Zajednička
svojstva proučavanih organizacija
Proučavane organizacije imaju
određene zajedničke osobine i kao takve daju nam važnu informaciju o
čimbenicima 'uspjeha' kod pružanja usluga. Iako proučavane organizacije
pokrivaju različita područja intervencije pri različitim oblicima muškog
nasilja nad ženama, one ipak zagovaraju istovjetne smjernice načina bavljenja
muškim nasiljem. Te se zajedničke osobine, iz kojih se mogu izvesti upute za
politički i pravni okvir bavljenja nasiljem nad ženama, mogu sažeti na slijedeći
način:
Suradnja
Sve proučavane organizacije
shvaćaju da se niti jedna ustanova, organizacija, služba ili zakonodavno tijelo
ne može samo nositi sa problemom muškog nasilja nad ženama, te da je stoga
nužna višestruka suradnja između različitih aktera i službi. Neki od 'čimbenika
uspjeha' višestruke suradnje i interdisciplinarnosti su i : (a) kapacitet
pružatelja usluga da se žurno odazovu na poziv u pomoć svake žene, kako bi
sigurnost žena bila apsolutan prioritet; (b) resursi koji omogućavaju pomoćne
strukture za pružanje trajne podrške ženama; (c) vještine koje omogućavaju
ženama da istraže sve svoje mogućnosti i donesu odluke tek kada su za njih
spremne, dok istovremeno koriste usluge profesionalne pomoći; (d) prepoznavanje
stručnosti i vještina svojstvenih za svakog pojedinog doprinositelja suradnji,
što uključuje i priznavanje ključne uloge i zalaganja NVO-a.
Odgovornost muškaraca
Proučavane organizacije
eksplicitno tvrde da je nasilje nad ženama posljedica neuravnoteženih
(nejednakih) odnosa između muškaraca i žena i da se stoga muškarci moraju
smatrati odgovornima za vlastito nasilje, te se ono ne bi trebalo smatrati
problemom pojedine žene, već problemom od opće važnosti.
Smjernice za stručnjake
Organizacije opisane u
istraživanju koje surađuju sa državnim institucijama, te državnim
strukturama/tijelima poput policije, medicinske i zdravstvene službe,
pravosuđa, govore o potrebi pružanja smjernica državnim službenicima i
stručnjacima kako bi im se olakšao njihov zadatak pružanja potrebne pomoći
ženama koje su izložene nasilju, bez provođenja preispitivanja načina na koji
oni provode svoje svakodnevne obaveze. Ovo se posebno odnosi na policiju i djelatnike
u zdravstvu koji su obično pod velikim pritiskom s obzirom na svakodnevnu količinu
i uvijete rada. Smjernice ih upućuju na pravila postupanja u slučajevima žena
koje su žrtve muškog nasilja kako bi se dugoročno ovaj problem mogao
integrirati u njihovu svakodnevnu praksu. Primjere ovog pristupa nalazimo u „Antiviktimizacijskom
programu" policije iz Yorkshirea; u slučaju RKC-a, u „Programu o silovanju i
seksualnom zlostavljanju" za djelatnike u zdravstvu; te u savjetodavnoj ulozi
koju tukinainenski „Krizni centar za silovanje" preuzima u radu sa
stručnjacima.
Podizanje javne svijesti
Opseg intervencije kod nekih oblika nasilja
nad ženama ograničen je postojećim pravnim okvirom (zakonodavstvom). Ovo je
posebno slučaj s ženskim genitalnim sakaćenjem (FGM), gdje problem ne leži u
pitanju da li bi taj postupak trebao biti dozvoljen ili zabranjen, već se
nastojanja, utemeljena na zakonodavstvu koje je zabranilo FGM, odnose na
podizanje razine svijesti u relevantnim zajednicama u vezi sa ovim specifičnim
oblikom nasilja nad ženskom djecom. Primjeri proučavanih organizacija koje se
bave ovim područjem (posebno u Danskoj i Švedskoj) pokazuju kako se mogu
razviti modeli 'dobre prakse' kada se radi o problemima koji su već postigli
pravnu regulaciju, ali još uvijek zahtijevaju ustrajnost u podizanju razine
svijesti relevantnih zajednica kao i opće javnosti. Ovaj primjer pokazuje i to
da, iako je zakonodavstvo neophodno, ono nije dostatno za borbu protiv svih
oblika nasilja nad ženama, već su potrebne i druge prateće mjere.
Postavljanje standarda
Pojavio se i niz drugih
zajedničkih osobina, s obzirom na interne standarde obrazaca rada različitih
pružatelja usluga. One se mogu sažeti na slijedeći način:
● Uvjeti multidisciplinarne i
multiorganizacijske suradnje: jasna podjela uloga i odgovornosti svih
suradničkih organizacija, kao i priznavanje njihovih posebnih stručnosti i vještina,
prepoznati je preduvjet za uspješnosti multiorganizacijske suradnje. Od jednake
je važnosti i potreba svake od partnerskih organizacija za punim ovlaštenjem
kako bi za vrijeme svoga djelovanja bile u mogućnosti donositi i implementirati
odluke. Kao primjere možemo uzeti BIG (u dijelu koji se bavi obiteljskim
nasiljem); i RKC (u dijelu koji se bavi silovanjem i seksualnim
zlostavljanjem), gdje medicinski i zdravstveni djelatnici koji žele
upotrijebiti stečenu edukaciju, moraju prethodno tražiti dopuštenje svojih
nadređenih kako bi novo naučene vještine mogli implementirati u svom
svakodnevnom radu.
● Vještine i resursi: za većinu
proučavanih organizacija, mogućnost prepoznavanja vještina i resursa unutar
vlastitih struktura sastavni je dio njihove sposobnosti da žurno i odgovarajuće
odgovore potrebama žena u nevolji. Važno je razlikovati dvije vrste resursa:
ljudske i financijske. Pitanje financijskih resursa javlja se u kontekstu
suradnje sa stvarateljima političkih smjernica, odnosno ključne uloge koju ovi
projekti imaju u povezivanju s njima, ne samo u smislu većih donacija, već radi
neophodne provedbe promjena. Svi projekti smatraju da je politička volja
ključan element općeg pristupa. S obzirom na ljudske resurse što uključuje i
razvoj vještina, većina organizacija pokušava maksimalno iskoristiti postojeće
resurse unutar vlastitih struktura. Primjer: Centar za resurse St. Michel (St. Michel's Resource Centre) (u dijelu
koji se bavi obiteljskim nasiljem), educira žene koje su dio određene lokalne
zajednice da prihvate ulogu pružateljica podrške ženama iz iste zajednice koje
su bile ili jesu izložene muškom nasilju. Te lokalne žene poznate su ženama
koje trebaju ovakvu vrstu podrške i one imaju povjerenje u njih.
● Briga za pružateljice pomoći: u
većini proučavanih organizacija, briga za vlastite djelatnike smatra se
ključnom za pružanje odgovarajuće skrbi ženama u nevolji. Primjere ovoga
nalazimo u tukinainenskom „Kriznom centru za silovanje" (u dijelu koji se bavi
silovanjem i seksualnim zlostavljanjem). Nedostatak brige smatra se čimbenikom
koji može omesti pružanje usluga (Centar za resurse St. Michel, u dijelu koji
se bavi obiteljskim nasiljem).
TEMAT:
PROSTITUCIJA
I TRGOVANJE ŽENAMA
Inicijator
prakse: Udruga „On the Road" - nevladina udruga
Svojstva ovoga modela:
_On smatra da prostitucija nije izraz
slobodne volje već opcija koja se mora smjestiti unutar šireg socio-ekonomskog
konteksta.
_Pruža usluge 'na licu mjesta' ženama koje
su 'na ulici'.
_Nudi niz opcija ženama žrtvama trgovanja
ljudima i/ili zarobljenima u 'industriji seksa'
_ Koristi se kao instrument za monitoring
skrivenih, nevidljivih i novonastalih oblika seksualnog iskorištavanja.
_Aktivno je utjecao na promjene u odredbama
za migrantice u Zakonu o prihvaćanju imigranata (1998), koji omogućava širi
opseg intervencije kada se radi o ženama žrtvama trgovanja ljudima.
- RAZLOZI ZA PODUZIMANJE OVOG PROJEKTA/NAČINA RADA
Udruga „On the Road" osnovana je
kako bi se moglo stupiti u kontakt sa ženama koje su prostitutke ili žrtve
trgovanja ljudima, ali i doprijeti do onih žena koje ne žele i/ili ne smiju
potražiti pomoć od uobičajenih socijalnih službi ili drugih ovlaštenih
ustanova. Ovaj pristup bio je prvenstveno postavljen unutar konteksta
zdravstvene skrbi kako bi se ženama osigurali kondomi radi zaštite, ali ubrzo
je prerastao u službu sa različitim djelatnostima, pružajući različita rješenja
čiji je cilj osnaživanje žena i pružanje pomoći kako bi (ponovno) stekle svoju
autonomiju. Ova vrsta pristupa, koju je razvila udruga „On the Road", pokazala
se uspješnom pri pristupanju ilegalnim imigranticama koje su česte žrtve trgovanja
ljudima. Razvijena je i pomoćna služba u obliku 'drop-in' centara, jer su žene
s kojima su se djelatnici na terenu susretali često mijenjale boravište, te su oni
na ovaj način mogli ostati u kontaktu s njima.
- OPIS PROJEKTA/NAČINA RADA i ciljeva
Djelatnici 'na terenu' organizirani
su u ulične jedinice koje se sastoje od interkulturalnih posrednika sa
iskustvom profesionalnog bavljenja socijalnim radom. Moraju posjedovati jezične
vještine koje im olakšavaju komunikaciju i rad sa ženama koje susreću.
Posreduju i pri sukobima koji se javljaju u lokalnim zajednicama koje se
smatraju uvrijeđenima zbog prisustva prostitutki u njihovom susjedstvu. 'Drop-in'
centri pružaju ženama, na njihovim jeziku, materijale o pravnom savjetovanju i
s informacijama o opcijama koje su im dostupne kako bi im se pomoglo da se
prestanu baviti prostitucijom. Djelatnici 'na terenu' pružaju i savjetovanje,
profesionalnu orijentaciju, te interveniraju u slučajevima nasilja nad ženama.
Organiziraju se i radionice. Isto tako, oni budno nadgledaju fenomene
prostitucije i trgovine ljudima, te bilježe 'skrivena i nevidljiva' područja u
kojima se razvija seksualna ekspolatacija. Cilj ovoga je da se uspostave mjere
intervencije i razvije suradnja sa drugim organizacijama radi sprečavanja
širenja daljnje eksploatacije. Kao dodatak osnovnoj pomoći koja se nudi ženama
na ulici, razvijaju se i individualizirani programi sa ciljem olakšavanja
alternativa prostituciji kroz podršku i osnaživanje. Ove aktivnosti provode se
od ranih 1990-tih, no nove mjere uvedene u Zakonu o prihvaćanju imigranata, omogućile
su udruzi da pruža 'programe socijalne pomoći i uključivanja' žrtvama trgovanja
ljudima.
Individualizirani program za žene
uključuje slijedeće usluge:
● Sklonište i zaštita: smještaj u
hitnim slučajevima i kratkoročna zaštita; trajanje zaštite može se produžiti,
no ženama čija sigurnost nije ugrožena, nudi se primarno kratkoročno zbrinjavanje
u skloništu, gdje se ženama uz smještaj nude podrška i prateće usluge.
Sekundarni smještaj nakon određenog vremena prerasta u nezavisno stanovanje uz
daljnje pružanje pomoći ženama.
● S obzirom na pružanje skloništa
postoji prethodni dogovor sa drugim ustanovama, posebno ukoliko je ženin život
u velikoj opasnosti.
● Pravna pomoć: uključuje pomoć
pri dizanju tužbe, te kroz sudski postupak, kako bi se ženi omogućila
regulacija njenog pravnog statusa, odnosno da ostane u državi.
● Neke od ostalih usluga
uključuju: psihološku podršku; stručno usavršavanje i traženje zaposlenja;
zdravstvenu skrb; i tečajeve talijanskog jezika.
Uspjeh u postizanju ciljeva
postavljenih u posebnim programima za svaku pojedinu ženu ovisi o razvoju
suradnje s ostalim ustanovama. Stoga, organizacija surađuje sa privatnim
poduzećima kako bi omogućila stjecanje radnog iskustva; između organizacije i
poduzeća potpisuje se sporazum, te je mnogim ženama osiguran posao na
neodređene vrijeme ili mogućnost dugoročnog zaposlenja u različitim poduzećima.
Na lokalnoj razini, umrežavanje i
suradnja odvija se s velikim brojem ustanova, uključujući druge NVO-e, zadruge,
vjerske zajednice, lokalne jedince samouprave na općinskoj i županijskoj
razini, povjerenstva za ravnopravnost spolova, lokalne ambulante, urede, policiju
i sindikate. Na državnoj razini, „On the Road" je inicirala, te koordinira,
krovnu organizaciju u obliku ad-hoc grupe za borbu protiv „Prostitucije i trgovanja
ženama", u sklopu koje se 30-ak lokalnih grupa s cijelog državnog teritorija
sastaje kako bi međusobno razmijenile informacije i dogovorile zajedničke
strategije za podizanje političkog pritiska i podnošenje zakonskih prijedloga. Ova
mreža aktivno je sudjelovala u predlaganju novih mjera „Koordinacijskom odboru
za mjere Vlade protiv trgovanja ženama i maloljetnicima sa ciljem seksualne
eksploatacije" - Vladino tijelo koje se sastoji od predstavnika iz slijedećih
Ministarstava: Ureda predsjednika, Jednakih mogućnosti, Socijalnu skrb,
Pravosuđa, Unutarnjih i Vanjskih poslova - za žene migrantice unutar Zakona o
prihvaćanju imigranata (1998). „On the Road" je povezan i sa državama istočne i
srednje Europe, te posebno s Albanijom, odakle dolazi čak trećina žena
migrantica.
- ŠTO SMO NAUČILE, te kako naučeno primijeniti
Projekt sam po sebi služi kao
model 'dobre prakse' te je nadahnuo i javne ustanove i nevladine organizacije
da i same uspostave slične sustave za pomoć. Projekt je uspostavio mrežu
lokalnih i nacionalnih javnih i privatnih ustanova Italije. Stupio je u kontakt
i s drugim europskim državama (Francuskom, Portugalom, Belgijom, Njemačkom). Započet
je i novi interventno-istraživački projekt pod nazivom „Podzemlje" („Underground") koji se bavi novim
oblicima trgovine ljudima unutar 'skrivene' prostitucije. Cilj je istražiti i
utvrditi inovativne modele intervencije u skriveni i nepoznati svijet trgovine
ženama u svrhu seksualne eksploatacije, koji je razvijen u skrivenim i
nevidljivim prostitucijskim krugovima, poput noćnih klubova, privatnih klubova,
salona za masažu, sauna, teretana, hotela i apartmana.
Tablica predloženih indikatora
|