Upravo su žene i u političko i u kulturno novinarstvo počele unositi osobnu zamjenicu »ja«. Počele su govoriti u prvome licu i u svoje osobno ime na mjestima gdje je tada još vladalo ono kolektivno »mi«, a koje nije bilo izraz autorske skromnosti, već pokazatelj kolektivne pripadnosti vladajućoj političkoj moći i autoritetu

Iako konkurencija nije sasvim zanemariva, nije bilo teško odlučiti po kome nazvati nagrada koju Ženska mreža Hrvatske od prošle godine dodjeljuje novinarki (ili novinaru, zašto ne?) za nastojanja i uspjehe u afirmaciji statusa žena i ženskih prava u hrvatskim medijima. Maja Miles nametnula se kao prioritet, unatoč tome što mlađe generacije čitatelja i čitateljica novina vjerojatno za nju nisu ni čule. No, u ovom povodom ipak bih, osim o Maji htjela nešto reći i o ulozi žena novinarki i spisateljica koje su obilježile osamdesete godine. Ostavile su tragove koje i danas osjećamo, zaboravu usprkos. Imena tih žena danas su široj publici gotovo nepoznata zato što je politika svjesnog i namjernoga zaborava jedan od temeljnih principa manipulacije sadašnjošću. Napose kad je riječ o ženama i rodno-spolnim odnosima moći koji itekako utječu na sveukupnu raspodjelu moći u društvu i na status žena općenito.  

»Dobar profesionalac«

Maja Miles, naime, pripada onoj generaciji žena u novinarstvu, s početka osamdesetih, kada se o «ženskom novinarstvu» nije govorilo niti razmišljalo, osim u kontekstu industrije «ljubića», recepata, mode i kozmetike. Koja se tada, iako pod pokroviteljstvom tzv. državne kontrole medija, nije ni po čemu bitno razlikovala od ove današnje kojom upravljaju privatni medijski koncerni, domaće ili strane provenijencije – sasvim svejedno. Tada, kao i danas, na žene se u proizvodnji informacija i zabave prvenstveno gledalo kao na konzumentice šunda (ponekad pakovana kao glamour), pa utoliko i kao eventualne proizvođačice te vrste roba.

Pretpostavljam da ni Maja tada samu sebe ne bi voljela prepoznati kao ženu - novinarku. Vjerojatno bi, kao i većina žena čija se riječ tada čitala u javnosti, više voljela da joj se prizna da je bila «dobar profesionalac». Upravo tako, u muškom rodu, jer je opće-prihvaćena norma bila da «profesionalnost nema roda ni spola», osim, dakako, «univerzalnoga» muškog. Mi danas vrlo dobro znamo da rodna dimenzija, uključujući njenu gramatičku reprezentaciju itekako igra ulogu u svim sferama, ne samo gramatičko-simboličkoj. Ne pripadam onima koji danas čine sve da bi se izborili za lošiju prošlost i time potvrdili svjetlu sadašnjost, ali bilo je to vrijeme vladavine socijalističke ideologije egalitarizma kad se smatralo da je žensko pitanje riješeno socijalističkim uravnilovkama i brisanjem razlika u svemu, od etničkih i vjerskih do rodnih i spolnih. Ili će to biti u doglednoj budućnosti. Maja Miles i njena profesionalna i privatna sudbina dokazuju da tada, kao uostalom ni sada, ništa nije riješeno.

I kako težak, ponekad bolan do gubitka volje za životom, može ženama biti pokušaj da ujedine profesionalnu kompetenciju, uspjeh i ambiciju s onim što se naziva «srećom» na privatnom i osobnom planu, ma što koja od nas pod time podrazumijevala.

Ali bilo je to i vrijeme -- rane osamdesete -- kad su se počele osjećati promjene u javnim diskursima, a napose promjene u medijima, uključujući ulogu žena u novinarskoj profesiji. Sve te promjene, ne tek one rodno obojene, usuđujem se tvrditi, najbolje su nagovijestile upravo žene novinarke, ili profesionalke iz drugih sfera pisane i javne riječi uopće.

Žensko Ja

Osamdesete godine prošlog stoljeća uslijedile su nakon tzv. olovnih sedamdesetih i obilježene su stvaranjem i otvaranjem mnogih prostora javne i demokratske debate. Možda nije sasvim lako odgovoriti na pitanje: A što je tu bilo specifično «žensko», različito od sveprisutnih promjena na medijskoj sceni i u javnoj sferi Hrvatske i Jugoslavije?

Na pamet mi padaju barem dva moguća objašnjenja «specifičnosti» ženskog javnog govora iz tog doba koje bi, dakako, tek trebalo temeljitije istražiti. Kao prvo, žene novinarke, možda upravo zato što su mahom bile isključene iz vrhova centara moći i odlučivanja, otvarale su teme koje su do tada smatrane marginalnima i drugorazrednima. Nisu arbitrirale o «visokoj» (čitaj partijskoj, SKJ) politici koja je bila glavna preokupacija tadašnjih vodećih novinara od karijere. A to je uglavnom značilo pisati po komitetskim uputama i osiguravati uredničku karijeru (prisjetimo se da je samo jedna od famoznih pet vještica iz Rija bila članica SKJ, za razliku od goleme većine svojih muških kolega, uključujući one koji su taj notorni tekst kolektivno isfabricirali).

Drugo, upravo su žene i u političko i u kulturno novinarstvo počele unositi osobnu zamjenicu «ja». Počele su govoriti u prvome licu i u svoje osobno ime na mjestima gdje je tada još uvijek vladalo ono kolektivno «mi», a koje nije bilo izraz autorske skromnosti, već pokazatelj kolektivne pripadnosti vladajućoj političkoj moći i autoritetu. Poznajem jednog urednika iz tog vremena koji ni na redakcijskim sastancima nikada nije govorio «ja», već uvijek «mi», pri čemu se vrlo dobro znalo tko smo to «mi». Iza njega su «stajale» vladajuća partija, država, u najbenignijem slučaju odluka nekog komiteta. To žensko «Ja», nije, međutim, bilo izraz sentimentalnoga («iracionalnoga») subjekta koji nije u stanju zauzeti distancu od osobnoga doživljaja. Bio je to prvi vidljiviji simptom preuzimanja odgovornosti za vlastito postojanje i djelovanje u zajednici.

I kod Maje Miles pisanje u prvom licu jednine ilustriralo je prve naznake odgovornoga građanstva i to upravo u onim sferama koje se nalaze u temelju demokratskog procesa – u javnom govorenju o pravu, pravnoj državi, pratećim sustavima, kriminalu, ljudskim pravima i ostalim tekovinama liberalne demokracije.

Ukoliko je ova opservacija iole točna, jer je ipak tek rezultat sjećanja i impresije, a ne sustavna istraživanja, stoji tvrdnja da su žene novinarke bile te koje su kolektivno i moćno «Mi», lišeno bilo kakve individualne odgovornosti, zamijenile odgovornim građanskim Ja, dok je javnim diskursom još vladalo «mi članovi Partije», «mi samoupravljači», «mi Jugoslaveni». To isto «Mi» u devedesetima se je transformiralo u «mi Hrvati, Srbi, Albanci…», nerijetko u tekstovima istih «pokolektivljenih» pojedinaca koji su se naprosto prilagodili novonastaloj situaciji. Događalo se to, dakako, i sa ženama, ali u znatno manjoj mjeri i to ne samo prema statističkim mjerilima. Fenomen nije teško objasniti sociološko-politički. Žene, novinarke najvećim su dijelom bile isključene iz centara moći koncentriranih u vladajućoj politici i bavile su se temama koje nisu izravno potpadale pod utjecaj ili nadzor tih centara. Ali tim više je to dokazuje da se važne društvene i političke promjene mogu inicirati i iz marginalne pozicije, ukoliko je politički osviještena.

Za vladavinu prava

Maja Miles, kao i neke druge novinarke, počela je u lokalno novinarstvo unositi visoku dozu stručnosti, profesionalizma i profesionalne etike. Obrazovana, s radnim iskustvom i na sudu i u odvjetništvu, Maja je već ušla u novinarstvo kao vrhunska profesionalka. Nikada nije svaštarila i nikada nije objavila neprovjerenu činjenicu. No, od svega toga najznačajnijim mi se čini to što je upravo sistematski rad Maje Miles u masovnim medijima i kod široke publiku inicirao i promovirao razumijevanje temeljnih ideja i pojmova pravne države, odnosno vladavine prava. Maja je prva pisala o tome da se osobu protiv koje je povedena istraga, ili čak započeo sudski postupak ne smije u medijima nazivati zločincem dok ne postoji pravomoćna presuda. Pisala je i o tome da niti jedna naša rubrika «crne kronike» ne bi prošla svjetske kriterije i da bi krahirala zbog visokih kazni koje se dodjeljuju onima koje novinari proglašavaju krivima i zločincima prije pravomoćne sudske odluke. Drznula se govoriti i liječničkoj grešci i liječničkoj zavjeri šutnje o kojoj ni do dan danas liječnički sudovi časti i strukovna udruženja nisu postigli suglasnost, niti bi se itko usudio tužiti «svog doktora» zbog krive dijagnoze ili kirurškog zahvata. Informirala je i o etičkom poslovanju i greškama velikih svjetskih kompanija i odšteti koju građani mogu dobiti zbog krivo reklamiranih, štetnih, ili naprosto loših proizvoda.

Novinarski poziv Maja Miles doživljavala je kao sve prije nego kao akademsku diskusiju. Kao što je bila u stanju sa zagrebačkom policijom noćima obilaziti mjesta najstrašnijih krvnih delikata, opservirati rad policije, ali i status žrtve i počinitelja, tako je, vođena profesionalnom, a vjerujem i osobnom ambicijom i znatiželjom, otputovala i do Londona gdje je sa posebnom jedinicom Scotland Yarda proučavala kako se istražuju i tretiraju slučajevi silovanja. Suprotno tadašnjoj uhodanoj praksi, Maja je tom prigodom svratila i do jedne londonske feminističke organizacije kako bi dobila informaciju i iz te perspektive.

Unatoč tome što su kasne sedamdesete i rane osamdesete «herojsko razdoblje» rađanja feminizma na prostorima bivše Jugoslavije, tada se još rijetko govorilo o pravoj prirodi zločina silovanja kao pokazatelju odnosa moći među spolovima. Unatoč načelno strogim predviđenim kaznama za silovanje, dominirao je površan društveni, policijski i pravosudni odnos prema nasilju na ženama. Maja je bila među prvima koja je putem mainstream medija obznanila tada još prilično indiferentnoj javnosti da je silovanje zločinački akt agresije, a ne «oblik seksualnosti». Također je, poučena iskustvom engleskih feminističkih grupa, ukazala na jedan od temeljnih paradoksa kad je riječ o utvrđivanju zločina i kažnjavanju silovatelja. Policije širom svijeta žrtvi silovanja preporučuju da se ne odupire, jer su silovatelji okrutni i opasni zločinci koji neće prezati ni pred ubojstvom, a ne tek «seksualno uzbuđeni muškarci». S druge strane, ako jednom (uglavnom još i danas u manjem broju) slučaj i završi na sudu, ženi će biti vrlo teško dokazati da je bila žrtva silovanja, ako nisu dijagnosticirane teške tjelesne ozljede, to jest ako je poslušala savjet policije i «nije se odupirala». Silovanje je tada, kao i danas, iako u nešto manjoj mjeri, bilo teško dokaziv zločin, upravo zbog razlike u socijalnoj percepciji muške i ženske spolnosti. Bila su to vremena kad se žene prosuđivalo prema njihovom «ćudorednu liku», pa tako činjenica što je neka službenica, na šefov zahtjev, ostala s njime sama u uredu mogla biti uzeta kao argumenta protiv njenog «ćudoređa».

Visoka cijena angažmana

Ne bi bilo fer tvrditi da Majino znanje, talent, upornost, predanost poslu, profesionalno poštenje i savršeno poznavanje materije o kojoj je pisala, te vrhunski stil nisu bili prepoznati i cijenjeni još za njena života. Temeljno je pitanje – kako to da je tako kvalitetan rad jedne novinarke tako lako prepušten zaboravu? Kao i neke druge žene novinarke iz njene generacije, ponekad je plaćala i visoku cijenu svog angažmana. Njezin tekst o smrtnoj kazni i potrebi njena ukidanja kao civilizacijskoj tekovini («Što ubija smrtna kazna?», Start, 28. VII 1984) naišao je na velike otpore, naročito u onom krugu kolega iz profesije koji su «inspiraciju» vukli iz komitetskih naputaka. Pa iako je na kraju ipak objavljen, urađeno je to u maniri ondašnjih «liberalnih» ispada iz sistema, uz uredničku ogradu o tome kako je riječ o «osobnom stavu autora teksta». Navodno su upravo reakcije na taj tekst i stanovite okolnosti iz Majina privatnog života pridonijele njenoj odluci da si oduzme život u trenutku u kojem je sredini u kojoj je živjela mogla najviše dati.

Maja je, kao i još neke novinarke i spisateljice iz tog vremena, na najbolji mogući način obilježila, tumačila i inicirala tendencije ka transformacijama postojećeg sustava, čak i ako se te promjene nisu dogodile na način na koji su one priželjkivane. Kad govorimo o jednoj cijeloj plejadi žena čiji su se glasovi slušali u javnosti, red je da uz Majino spomenem još nekoliko imena, kako bismo argumentirali tvrdnju da nije bila jedina. Riječ je tako i o Jeleni Zuppi, Lydiji Sklevicky, Blaženki Despot, ili npr. Žarani Papić, Jeleni Šantić i Nedi Božinović, iz Beograda, da najprije spomenemo one kojih više nema među nama i za koje bi se također moglo reći da su tragično stradale, da li zbog bolesti ili nesretnim slučajevima, ali definitivno na neki način povezano s onim što se uvjetno naziva «ženskom sudbinom». Tu su još i Zorica Nikolić, jedna od boljih Vjesnikovih novinarki, koja je prije nekoliko godina umrla u nekoj vrsti izbjeglištva u Beogradu, vjerojatno s gorčinom pamteći svoje ovdašnje kolege i «prijatelje». Sjećamo se i također tragično preminule (i opet je riječ bila o samoubojstvu) Antoanete Pasinović, koja je iz temelja u javnosti promijenila percepciju jednog od najvažnijih javnih dobara - urbanizma i arhitekture. Neke druge, poput Rade Iveković, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Jelene Lovrić, Meri Štajduhar, a eto, neskromno ću tu ubrojiti i sebe, pa potom generacija Jasmine Kuzmanović, Ines Sabalić, Alemke Lisinski, srećom smo još žive. No, osim jedne ili dvije, više ne sudjelujemo u kreiranju političke kulture javnom riječju u ovim prostorima. Da bi uvid bio potpuniji, ne treba zaboraviti niti na dulju tradiciju sličnih ženskih priča od kojih su javnosti donekle poznate Marija Jurić Zagorka, Dragojla Jarnević i Dora Pfanova. O svakoj od tih žena uz čije ime stoji bilješka «tragično preminula» moguće je govoriti na dva načina: kao o ženi u profesiji koja se navodno «feminizira», a da nikome nije sasvim jasno što to točno znači, ili kao o ženama čije se priče mogu uspoređivati sa sudbinama drugih kreativnih žena iz povijesti čiji su životi također «tragično okončani». Prisjetimo se tek Silvije Platt i Virginije Woolf, onih koje, u najmanju ruku, nisu zaboravljene.

Živjeti potpun i svestran život

U povodu tragične smrti Maje Miles (a riječ je o samoubojstvu koje je po svemu sudeći bilo posljedica onog za žene tako često nepodnošljivog sraza privatnog i javnog) svi do jednog In memoriam tekstova koji su objavljeni, govorili su o njoj kao o «sociologu kriminala», «vrhunskom majstoru crne kronike», «izvrsnom reporteru s lica mjesta» (koncept «investigativnoga novinarstva» ući će u terminologiju tek nešto kasnije i uglavnom se njime kite tipovi koji su za pisaćim strojem u redakciji sklapali spletke i smišljali teorije zavjere.) Kad je umrla bilo joj je 37 godina. I nitko, baš nitko se nije usudio napisati da formula «tragično preminula» prikriva samoubojstvo jedne od najboljih i najuspješnijih naših novinarki. Istodobno, nitko nije propustio reći da je Maja, povrh svih profesionalnih, ljudskih i inih kvaliteta – bila «lijepa žena». To, dakako, stoji, Maja je bila vrlo lijepa žena, ali voljela bih vidjeti posmrtnu biografsku bilješku ili naprosto profesionalni portret bilo kojeg muškarca u kojem bi, uz ostalo, pisalo i da je dotični bio – lijepi muškarac. U to vrijeme, a to su i počeci feminističkih inicijativa u bivšoj Jugoslaviji, malo je tko obraćao pažnju na takve «sitnice» koje na simboličkoj, gramatičkoj i semantičkoj razini odražavaju socijalni status žena. Ali i privatni. Usuđujem se reći, iako je o tim stvarima riskantno govoriti bez dubljih istraživanja nečije biografije, da je Majina tragična smrt posljedica one nemogućnosti da jedna žena, ma kako iznimna i sposobna bila, uspije živjeti potpun i svestran život. To jest da bude «sretna» u privatnoj i u javnoj sferi svog postojanja.
Biografije žena poput Maje Miles, Lydije Sklevicky, Jelene Zuppe, Zorice Nikolić i niza drugih koje su temeljno utjecale na rast i razvoj ove sredine, i ostavile najdublje tragove u njenoj transformaciji, nam još uvijek bolno nedostaju. Neka ova nagrada, imenovana po jednoj od najboljih među nama, naznači i početke njihovog vraćanja u javnu memoriju.

Vesna Kesić