  |
 |
| |
|
| <<< Natrag |
Datum objave: 19.7.2003 Rubrika: Profil |
|
|
|
|
|
Različitost koju je nemoguće zaobići, onu između muškaraca i žena, autori udžbenika smještaju negdje u kontekst 19. stoljeća. Površna rodna analiza udžbenika koju smo napravile, koristeći tek prebrojavanje pojavljivanja muškaraca i žena te uloge u kojima se pojavljuju, pokazala je da se žene pretežno pojavljuju kao pratilje muškaraca. Najčešće su pasivne, a u opisima je važna njihova fizička ljepota Piše Ira CUPAĆ MARKOVIĆ |
 Kampanja Ženske mreže Hrvatske za
zagovaranje rodno osjetljivog obrazovnog programa »Ide vrijeme, prođe
rok...« započela je u lipnju uličnim akcijama u sedam hrvatskih gradova –
Karlovcu, Malom Lošinju, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru i Zagrebu. Uz
Platformu Ženske mreže, nizom se akcija ukazuje na potrebu hitne i
suštinske reforme obrazovnog programa u osnovnim školama.
Ovom kampanjom zalaže se za uklanjanje svih oblika diskriminacije i promoviranje tolerancije unutar školskih programa i udžbenika. Poseban je interes Ženske mreže, naravno, uklanjanje stereotipa o ženama i njihovim ulogama u društvu i obitelji. Bojana Genov iz Ženske grupe Lošinj, jedne od 45 ženskih grupa u Hrvatskoj, ističe da Ženska mreža Hrvatske ima primjedbe na sadržaj i na metodologiju, na ono čega u udžbenicima ima, kao i na ono čega u njima nema. – Od velikog broja ponuđenih udžbenika na prvi pogled ne upada u oči da postoji predmet za koji nema udžbenika, što je začudno ako vjerujete da su svi predmeti jednako važni. Radi se o tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Svi znamo da se taj predmet uglavnom odvija na način da nastavnik prati dječji napredak sa štopericom u jednoj ruci i često cigaretom u drugoj. Nema priručnika iz kojega bi dijete moglo naučiti nešto o sportu, a onaj drugi dio, zdravstvena kultura, puki je ukrasni element. Djeca tako neće naučiti ništa o prehrani prije i poslije bavljenja sportom, o rehidraciji, o aerobnom i anaerobnom vježbanju, o dozvoljenim i zabranjenim drogama, ali niti druge elemente zdravstvene kulture – o spolnoj higijeni, kontracepciji, spolno prenosivim bolestima. Vjerojatno u Ministarstvu prosvjete i športa pretpostavljaju da će djeca dovoljno o tome naučiti na vjeronauku, samo što s djecom koja nisu katolici i ne idu na vjeronauk? Prema zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj, nastavlja Genov, 44 posto stanovnika završi školovanje osnovnom školom, dakle ovakvo manjkavo obrazovanje i odgoj je sve što oni dobiju kao pripremu za život. Zanimljivo je da ovakav način obavljanja nastave tjelesne i zdravstvene kulture u nas ne urađa niti time da se iz škole regrutiraju vrhunski sportaši, a niti zdravlju okrenuti građani koji će u školi naučiti kako da u 20 minuta slobodnog vremena dnevno naprave nešto za svoje zdravlje. Istovremeno, Ministarstvo zdravstva nas našim novcem investiranim u jumbo plakate diljem većih gradova (polu)informira kako je 30 minuta kretanja dnevno važno za očuvanje zdravlja. Nije li logičnije tu poruku uputiti djeci u razdoblju dok uče i formiraju životne navike, u okviru predmeta koji će im dati osnovne informacije o tome kako podići kvalitetu života? Paradoksalno je da učenici IV. razreda uče sve sustave organa osim reproduktivnih, pa tako nauče što su čekić, nakovanj i stremen, alveole i šarenice, ali ne o organima koji će ih baš u tom razdoblju života uznemiriti te im zadati brojne nedoumice, probleme i pitanja. Prema Konvenciji o pravima djeteta, djeca imaju pravo na pravovremenu informaciju i o svome tijelu. Mislim da se obrazovni sustav u ovoj državi panično boji tjelesnosti, a rezultat nije ćudoredan život već porast broja maloljetničkih trudnoća, spolno prenosivih bolesti i pad razine reproduktivnog zdravlja. Ne treba niti spominjati da u tome kraći kraj izvlače žene. To je tek jedan od primjera čega sve u školskim udžbenicima nema, navodi Bojana Genov, te nastavlja: – Nema u njima invalidnih osoba. Nema obitelji koje nisu mama – tata – dvoje djece, nema djece s krivim zubima i nogama, klempavim ušima i naočalama. Nema uopće različitosti, a kamoli pouke o tome kako je različitost normalna, lijepa, poželjna i plodna. Autori hrvatskih udžbenika promoviraju lažnu sliku o hrvatskoj obiteljskoj i rasnoj idili, što nema veze sa životom. Različitost koju je nemoguće zaobići, onu između muškaraca i žena, autori udžbenika smještaju negdje u kontekst 19. stoljeća. Površna rodna analiza udžbenika koju smo napravile, koristeći tek prebrojavanje pojavljivanja muškaraca i žena te uloge u kojima se pojavljuju, pokazala je da se žene pretežno pojavljuju kao pratilje muškaraca, gotovo redovno u odnosu na nekog muškarca, pa su majke, supruge, (su)vladarice. Najčešće su pasivne, u opisima je važna njihova fizička ljepota, i redom su onakve kakve društvo očekuje da postanu i djevojčice što iz tih udžbenika uče: požrtvovne, one koje rade za druge, koje njeguju, praštaju i vole i ne dobivaju ništa zauzvrat. Obavljaju jednostavne manualne poslove ili ne rade ništa, tek dekoriraju stranice udžbenika. Za razliku od njih, muškarci su na prikazima djelatni, moćnici, znanstvenici, drže u rukama knjige i alatke. Karakterističan je primjer u udžbeniku povijesti za V. razred osnovne škole Povijest staroga vijeka autora mr. sc. Vladimira Posavca u izdanju Naklade Ljevak. U tematskoj jedinici o Kini, posve nevezano sa tekstom, pojavljuje se ilustracija koja prikazuje princezu Yang Guifei. U potpisu ispod slike stoji tekst kako je princeza bila jedna od četiri najljepše žene u Kini te kako ju je car dao smaknuti. Malo istraživanja pokazalo je da je, osim što je bila ljepotica, princeza sudjelovala u dinastičkim borbama, uplela se u pobunu protiv cara te zato bila smaknuta. Ljepoti usprkos. Dakle, izborom ilustracije te izborom teksta na skučenom prostoru ispod slike, autor je napravio trijažu činjenica te izostavio nevažne, a ostavio važne. Što je djevojčicama i dječacima predstavljeno kao važna činjenica o životu jedne žene? Njezina ljepota. Zanimljivo je da djeca to licemjerje vrlo brzo nauče i papagajski preslikavaju modele iz školskih knjiga, čak i one s kojima u životu ne žive. Moj sin, primjerice, koji je završio IV. razred, u školskim sastavima piše ono što misli da se od njega očekuje ili se pristoji, a ne ono što je istina. Tako je napisao da tata s njim igra nogomet, što je napravio jednom u 11 godina života, a ja da sam mila, nježna i lijepa. Prava je istina da ja s njime treniram karate, a da moja ljepota nikome normalnome nije tema te da mu tata često kuha, no to nije nešto što se uklapa u udžbenički standard i dijete lijepo laže u nastojanju da prilagodi stvarnost stereotipima iz udžbenika. Djeca i u školi uče kako se postaje ženom i kako se postaje muškarcem. Škola danas u Hrvatskoj, nažalost, u tome odrastanju ima nazadnu, patrijarhalnu i diskriminatorsku ulogu. I sve to usprkos tomu što se potpisom na Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena Hrvatska obvezala da će ukloniti sve zakone i običaje kojima se žene diskriminiraju. Jedna od osnovnih pretpostavki za to je svakako odgojno-obrazovni sustav koji promovira i djelatno odgaja za rodnu i svaku drugu vrstu ravnopravnosti. Mi, dakle, tražimo nove udžbenike, koji će udovoljiti kriterijima tolerancije na različitost i poduke za spolnu – rodnu ravnopravnost, ističe Bojana Genov te komentirajući reakcije javnosti navodi: – Javnost se spremna zgražati, pa makar i reda radi, kad se u javnom prostoru upotrebljavaju psovke i pogrde tipa pedera i cigana, ali takav diskurs samo je posljedica javnog odgoja uz kojeg djeca stasaju u nesnošljive ljude. Nije isto da li se deklarativno na to samo zgražamo ili pripustimo te pedere i Cigane i u udžbenike. Ne radi se samo o mehaničkoj promjeni ilustracija u udžbenicima, već o cijelom sustavu vrijednosti u kojemu drugačije, ono što odstupa od normale – žene, pederi, Cigani, samohrani roditelji, neki drugi vjerski blagdani – napokon postane dio normale. Hrvatska škola je vrlo rigidna i autoritarna ustanova. Dr. Katarina Tomaševski, posebna UN izvjestiteljica za pravo na obrazovanje pri Komisiji za ljudska prava UN-a, kaže kako u hrvatskim školama ne postoji sloboda da se počne otvoreno govoriti o pravima učenika i nastavnika – pravu na različito mišljenje, pravu na različite interpretacije činjenica. U uvjetima neslobode, straha od gubitka radnog mjesta ili gubitka dobre ocjene, rezultat je uprosječenost i jednoobraznost. Naše škole ne razvijaju maštu, kreativnost i analitičke sposobnosti, već zahtijevaju samo bubanje velike količine podataka. Puno se govori o uvođenju predmeta odgoja za ljudska prava, odnosno odgoja za civilno društvo. Kampanjom Ženske mreže Hrvatske želimo pridonijeti tome da djeca ne dobiju samo još jedan predmet koji će trebati bubati, već da se ukupni sadržaji i odnosi u školi promijene na način koji će djeci omogućiti da misle svojim glavama, da se aktivno za nešto zalažu i da civilno društvo počnu graditi već u školi. Naravno da nije dovoljno samo promijeniti udžbenike, potrebno je educirati učitelje i nastavnike, koji će na takve stvari postati osjetljivi. Uzmimo primjer slobode učitelja i nastavnika da sami izabiru udžbenike. Mada je Sabor donio udžbeničke standarde još u travnju, Katalog udžbenika pojavio se na web stranicama Ministarstva 17. lipnja stavljajući učitelje i učiteljice u položaj da udžbenike mogu odabrati tek temeljem slutnje da bi neki od njih mogao biti dobar. Novih osnovnoškolskih udžbenika, vježbenica, radnih listova i priručnika odobreno je ukupno 177 naslova. Samo za prvi razred osnovne škole odobreno je novih 9 naslova, ne računajući strani jezik i vjeronauk. Ukupan broj naslova između kojih bira učitelj ili učiteljica prvog razreda je 48, od toga 25 za hrvatski jezik. Taj učitelj ili učiteljica, koji između ponuđenih udžbenika bira one po kojima će raditi, ima tek slabu zadovoljštinu da mu je zakon omogućio da sam bira, ali ne i stvarnu priliku. Naime, iz Kataloga udžbenika nastavnici mogu saznati samo vrstu i naslov školskog priručnika, ime autora, godinu prvog odobrenja i cijenu! O eventualnoj specifičnoj analizi, na primjer rodnoj, koja bi pokazala koji udžbenik žene ne predstavlja samo kao muzačice krava i pastirice, ne može biti ni govora. – Deklarativno, djeca su naše najveće bogatstvo i budućnost ove zemlje. Isto tako deklarativno, ova se zemlja odlučila riješiti svih oblika diskriminacije žena, pa je potpisala sve međunarodne dokumente koje se potpisati dade, i u Saboru izglasala još neke svoje, u kojima se lijepo spominju udžbenici i uklanjanje rodnih stereotipa, komentira Bojana Genov, te zaključuje: – U stvarnosti, proces donošenja udžbenika, njihov broj, sadržaj i vrijednosti koje promoviraju, pokazuju nedostatak ikakve osmišljene politike te krajnji nemar za odgoj i obrazovanje djece, posebice djevojčica koje su već u udžbenicima prvog razreda osnovne škole prikazane kao drugi, manje vrijedan spol. Smatram kako je krajnje vrijeme da se o tim problemima očituju roditelji. Napokon, oni su i korisnici i financijeri školovanja. Zašto bi njihovo mišljenje bilo nevažno? |
