U politici nismo na isti način kao političke stranke

Bez ikakve namjere da gradimo neke paralelne sustave. Ne može se javno za nešto prozivati druge, a sebi to isto dobrohtono dopuštati. Jer, em smo svoje i em se znamo. I koliko god politički dosadno zvučali pojmovi poput transparentnosti i njima sličnih, oni bi u slučaju građanskih inicijativa trebali biti puni sadržaja i smisla

SANJA SARNAVKA

Budući da me neko vrijeme nije bilo u Zagrebu, nisam bila ni svjesna da sam u međuvremenu svojim izjavama i najavama mogućih padanja u nesvijest jednu gospođu uspjela dovesti u stanje ushićenosti (Lidija Vnuk, »Sinopsis za komediju zabune s padanjem u nesvijest«, Vjesnik, Stajališta, 26. listopada 2004.).
Kao prvo, želim je izvijestiti da u nesvijest ipak pala nisam, a da me i čitav dio priče o podjeli kolača moći, novca i muzike nikada, a ponajmanje sada, nije zanimao. Nekih stvari imam napretek, novca toliko da se dade preživjeti i rado sve oduvijek dijelim s drugima, pogotovo ženama.
Svaka osoba ima pravo iščitati javno izrečene izjave na svoj način, pa tako i ja nemam ništa protiv mogućnosti da se sve što je izgovoreno u vezi s kandidaturom Jadranke Kosor moglo razumjeti kao nejasno, proturječno i proračunato. U tom segmentu mi uopće nije namjera razuvjeravati gospođu Lidiju Vnuk. Više sebe radi i osoba koje ne znaju kako rade B.a.B.e. moram demantirati neke tvrdnje navedenu tekstu.
Dakle, B.a.B.e. jesu lobistička i javnozagovaračka organizacija, ali za ženska ljudska prava, a ne za osobe, institucije ili stranke. Ja sam izjavila kako nismo profesionalna lobistička organizacija koja je plaćena da nekoga promovira i nagovara građanstvo da se za nekoga bez promišljanja opredjeljuje. Isto tako smo oduvijek bile u politici i njome se namjeravamo i dalje baviti, jer smatramo da su prava žena iznimno važan segment ove djelatnosti, koji, nažalost, pozornost najčešće zaslužuje samo kad su u pitanju senzacije ili skandali.
Politika je sve – koliko je vrtića u nekom mjestu, što jedemo za ručak, možemo li frizeru svaki tjedan ili jednom na godinu, jedu li djeca banane ili otpatke iz kontejnera, čuje li se naš glas u javnosti ili smo samo prezentirane kao nijeme vješalice za nošenje novih modnih kreacija... Ali u politici nismo na isti način kao političke stranke – ne borimo se za osvajanje vlasti i stoga ne možemo zastupati niti jednu političku opciju, a još manje jednu osobu, ma kojeg spola/roda ona bila.
Posve je netočno da nikada nismo reagirale na postupke nekih političarki/a, pogotovo Vesne Pusić i mislim da su toga jako svjesni/e sve/i koji prate naš rad. Kako sam najviše u tekstu upravo ja istaknuta, moram reći da već godinu dana ponavljam kako mi je Vesna Pusić najveće razočaranje na političkoj sceni – i to činim vrlo javno. Što to nije stiglo i do Osijeka, nije moja krivnja.
Mi smo – a pogotovo ja – osudile izjave gospođe Pusić višekratno i u vezi s njezinim stavovima o građanskim inicijativama (civilnom društvu) i o zadržavanju nasilnika Nobila kao člana stranke, a pogotovo o pokušaju dodjeljivanja godišnje nagrade Grada Zagreba baletnom pedagogu Bogdaniću nakon što je dokazano kako neprekidno vrijeđa ženske članice ansambla HNK-a, a na jednu je i fizički nasrnuo.
U tom smo slučaju vrlo odrješito i reagirale – samo zahvaljujući našoj upornosti, sramni prijedlog dodjele nagrade odbačen je u Skupštini Grada Zagreba.
A tako možemo postupati – u jednom segmentu se s nekim stavovima neke političarke ili političara (stranke) složiti, u drugom ih potpuno odbaciti – jer uporno uspijevamo ne slizati se ni s kim, rukovodeći se načelima, a ne osobnim (ne)simpatijama ili interesima. Mislim da će se to u predizbornoj kampanji za lokalne izbore vrlo jasno vidjeti. Jer su naše kampanje na nacionalnoj razini očito zaboravljene.
Kako je princip Ženske mreže bio o stvarima razgovarati međusobno, a ne najprije u javnosti, samo mogu reći kako je izlasku prethodilo višemjesečno pregovaranje u kojem se pokušalo stvari koje se nama nisu svidjele ispraviti. Ja sam se povukla s mjesta koordinatorice Zagreba prije šest mjeseci, ali su druge »babe« vrlo aktivno i angažirano nastavile u Ženskoj mreži djelovati. Kad nam se činilo da se iznutra stvari očito teško mijenjaju, odlučile smo istupiti javno.
S namjerom da ovim postupkom potaknemo neke procese koji su – činilo nam se – za dobro funkcioniranje Mreže važni. I bez ikakve namjere da gradimo neke paralelne sustave. Ne može se javno za nešto prozivati druge, a sebi to isto dobrohtono dopuštati. Jer, em smo svoje i em se znamo. I koliko god politički dosadno zvučali pojmovi poput transparentnosti i njima sličnih, oni bi u slučaju građanskih inicijativa trebali biti puni sadržaja i smisla.
Da se oduvijek o njima razmišljalo ozbiljno i odgovorno, danas ne bi bila moguća pisma poput ovog gospođe Vnuk. Za što su i B.a.B.e sigurno odgovorne. Umjesto sinopsisa za komediju zabuna, možda bismo sve pisale scenarije za dokumentarce s happy endom.
Autorica je predsjednica Grupe za ženska ljudska prava B.a.b.e.