Novi list on line..

Datum objave: 19.3.2005 Rubrika: Pogled

KOORDINATORICA ŽENSKE MREŽE RH BOJANA GENOV O NJUJORŠKOM ISKUSTVU I PREDSTOJEĆIM IZBORIMA

muškarci surovo brane područje politike

Ženi je teže nego muškarcu uspjeti u politici jer je to područje koje muškarci smatraju svojim i surovo ga brane. Sve priče o tome da je teško naći žene za politiku su uvredljive, neistinite i prava je šteta što ih žene na izborima još uvijek ne kažnjavaju prikladno. Upravo je u tijeku lov na muškarce koji će popuniti mjesta na listama, lokalni stranački čelnici hvataju ih u gostionicama i po ulicama, dobar je svatko za koga se zna da nije kažnjavan, a u raspravi o sposobnim ženama prebrojavaju se anđeli na vrhu igle

ira cupać marković

Ovog je mjeseca u New Yorku održana 23. specijalna sjednica Generalne skupštine UN i 49. zasjedanje Komisije o statusu žena. U radu skupa sudjelovala je koordinatorica Ženske mreže RH, Bojana Genov, s kojom smo po povratku u Mali Lošinj, gdje inače živi, razgovarali o »newyorškim« iskustvima te o stanju ženskih ljudskih prava u našoj zemlji.

novi duh u zgradi un-a
Kako to izgleda kada se u UN-u okupi nekoliko tisuća žena, oko kojih ste se tema vi osobno posebno angažirali, a što je bilo težište izlaganja potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor?
    – Komisija o statusu žena, popularno nazvana i Peking +10, sastala se jer je trebalo vrednovati napore država na oživotvorenju prije deset godina usvojene Pekinške platforme i akcijskog plana za djelovanje, kao i dati nove smjernice i zamah djelovanju država prema boljem statusu žena. Usporedno s ovako važnim zasjedanjima UN-a na vrhu, odigrava se okupljanje nevladinih organizacija iz cijeloga svijeta, koje pokušavaju utjecati na odluke država i na sastavljanje završnih dokumenata. Na Pekingu +10 bilo je sedam tisuća žena iz cijeloga svijeta, koje su unijele novi duh u zgradu UN-a. Za razliku od inače suzdržane i »pristojne« atmosfere u razdoblju od 28. veljače do 11. ožujka, koliko je trajalo zasjedanje, zgradu UN-a preplavile su žene svih boja i rasa, odjevene u sve zamislive i nezamislive tradicionalne nošnje i modne ukrase, koje su sastančile u hodnicima i dvoranama, sjedeći na podu u hodnicima vatreno diskutirale, pisale na laptopima smještenim u krilima i prodavale naušnice i šalove za pomoć ženama i organizacijama žena u svojim zemljama. Tu slikovitu i poticajnu žensku atmosferu su blazirani i uštogljeni stalni muški posjetitelji kafića UN-a opisali kao uništavanje ugleda i dostojanstva institucije, što na uvjerljiv način svjedoči o jazu između službenih politika i ženskih potreba i očekivanja od tih politika koji se zadržao i na ovom summitu posvećenom upravo statusu žena. Ovom dvanaestodnevnom ženskom okupljanju pridružile smo se i Ivana Radačić i ja iz Ženske mreže Hrvatske i Sanja Sarnavka iz B.a.B.e.
    Hrvatska je delegacija bila predvođena potpredsjednicom Vlade, što je dobar potez Vlade jer rang sastava delegacije šalje poruku o važnosti koju država polaže na položaj žena. Govor hrvatske predstavnice Jadranke Kosor je isticao napore države na unapređenju položaja žena i nabrajao sve postignute uspjehe na stvaranju institucionalnih mehanizama za to. Govor je, kao i većina ostalih, hvalio postignuća, kojih ima, što jest legitimno, ali i sasvim izostavljao goruće probleme žena u Hrvatskoj, kojih ne samo da ima, nego neki eksponencijalno rastu.
    O problemima se više pričalo na skupovima predstavnica nevladinih organizacija, koje su izradile paralelna izvješća i koje su se zadivljujućom mješavinom ekspertize i strastvenog zalaganja za ženska prava borile za utjecaj na donošenje dokumenata.
    Iz Ženske mreže smo najviše bile angažirane na skupovima koji su se bavili temama prostitucije, budući da je ova tema aktualizirana u Hrvatskoj i htjele smo saslušati što je moguće više različitih perspektiva i sagledati koje je zakonsko rješenje najbolje za žene koje se time bave.

nedostatak muške pol

ženama neprijateljski hdz

    O vladajućoj stranci prije 2000. dovoljno je podsjetiti na instaliranje sintagme »oca nacije« i na krajnje partijarhalne i retrogradne stavove kojima je zagadila javni prostor. Usprkos vidljivom pomaku u retorici, činjenica jest da ministarstva ove Vlade osnivaju tijela u kojima ridikulozni mizogini i homofobični primjerci te predstavnici Crkve, koja negira baš sva ženska reproduktivna prava, postaju faktor odlučivanja o pitanjima iz područja ljudskih prava. Primjer je način na koji se ova vlast nosi sa zahtjevom za uvođenje seksualne edukacije u škole, bioetička komisija koja razglaba o vjerskim dogmama u pitanjima prava na pobačaj i medicinski pomognutu oplodnju, izrada kataloga znanja i vještina koji ne sadrže obilježavanje datuma u vezi ljudskih prava, ali vrve vjerskim blagdanima. Papagajsko ponavljanje sad već niza ministara i političara – političarki, kako će se odluke donositi temeljem konzultacija struke, Crkve i civilnog društva je zabrinjavajuće. Nitko ne spominje ljudska prava, konvencije, deklaracije ni ustavna načela.
    Sad slijedi izmjena izbornog zakona po hitnoj proceduri nakon što je zahvaljujući zastupnicima HDZ-a onemogućeno glasovanje o prijedlogu izmjena istog zakona koji je Ženska mreža Hrvatske predložila saborskom Odboru za ravnopravnost spolova. Vladajuću stranku i one koji im osiguravaju parlamentarnu većinu, nakon predloženih promjena izbornog zakona, smatram opasnom po žene i ženama neprijateljskom.
itičke volje
U usporedbi s drugim zemljama gdje je Hrvatska u ženskim ljudskim pravima?
    – Te su usporedbe uvijek nekako opsjenarske. Jedna od takvih nedavno je preplavila novinske stupce, o 22 posto žena u parlamentu, koji je viši od europskog prosjeka. Pritom nitko nije ni spomenuo gotovo paritetnu zastupljenost u skandinavskim parlamentima ili samo 7 posto žena u vijećima i skupštinama hrvatskih gradova i općina. Ne trebamo se uspoređivati s lošijima od sebe, jer to vodi u sasvim neutemeljeno samozadovoljstvo. Naše je pravo da položaj žena kod nas uspoređujemo s položajem žena u Švedskoj ili Finskoj, gdje žene također nisu zadovoljne. Ne treba zaboraviti da većina odluka o statusu žena nije odraz samo objektivnih okolnosti ili ekonomske nemoći, nego upravo nedostatka političke, dakle vladajuće, muške političke volje da se odreknu dominacije i viška moći.

hvatanje kandidata po gostionicama
Kako u takvom okruženju prolazi prijedlog Ženske mreže o udjelu žena na lokalnim izborima. Koliko je realno tražiti četrdeset posto žena na listama ili ste u tom zahtjevu postupile po onom »u čuda ne vjerujem, ali im se nadam«?
    – Sve što su žene dosad tražile, pa i ono što smo dobile, u jednom je trenutku bilo nerealno. Mi se ne nadamo čudima, nego tražimo ostvarenje naših prava. Četrdeset posto žena nije realni udio, nego prijelazno rješenje, jer žena ima više od 51 posto i razmjerno ih toliko treba i može biti. Donedavno se tvrdilo da nema sposobnih žena, danas se to više nitko ne usudi javno reći. Danas nam govore da žene ne zanima politika, što je odraz stranačkog bahatog samozadovoljstva i tek malo finije skrivene mizoginije (op. a. bolesna mržnja muškaraca prema ženama).
    Pitanje koje trebaju postaviti u strankama nije što to nedostaje ženama za bavljenje politikom, već što to nedostaje stranačkim politikama i načinima vođenja politike da je žene ili zaobilaze, ili ne uspijevaju u njoj. Istina jest, i izrekla ju je svaka uspješna političarka u Hrvatskoj barem u sigurnom krugu ženskih aktivistkinja, da je ženi teže nego muškarcu uspjeti u politici jer je to područje koje muškarci smatraju svojim i surovo ga brane. Sve priče o tome da je teško naći žene za politiku su uvredljive, neistinite i prava je šteta što ih žene na izborima još uvijek ne kažnjavaju prikladno. Upravo je u tijeku lov na muškarce koji će popuniti mjesta na listama, lokalni stranački čelnici hvataju ih u gostionicama i po ulicama, dobar je svatko za koga se zna da nije kažnjavan, a u raspravi o sposobnim ženama prebrojavaju se anđeli na vrhu igle. Vjerujem da će žene to početi kažnjavati na izborima i tada nitko neće pričati o tome što je realno, a što nije. Pa mi stvaramo realnost, nije ona kreirana na Marsu. Zato Ženska mreža Hrvatske na ovim izborima poziva žene da ne glasuju za one liste na kojima je ista muška glava na čelu liste u svakom zaseoku Hrvatske. Ovo sramotno zakonsko rješenje smatramo odmakom ne samo od cilja paritetne demokracije, nego od demokracije uopće i mislimo da poručuje biračicama i biračima da ih vlast smatra retardiranima.

nalet novog konzervativizma
Govorite o padu demokracije, a može li se govoriti i o padu stečenih ženskih prava. Koliko promjene vlasti utječu na promjenu tretmana teme ženskih ljudskih prava, možete li dati usporedbu razdoblja vlasti HDZ-a do 2000. pa potom za vrijeme vlasti koalicije stranaka te sadašnje vlasti?
    – Nalet novoga konzervativizma nije pojava samo kod nas. Dosegnuta razina ženskih ljudskih prava ovisi o svijesti nas žena da prava nismo dobile već izborile i spremnosti da se za njih stalno zauzimamo.
    Kod nas se stalno iznova organizirano napada na ženska ljudska prava. Kada ti napadi počnu dolaziti iz raznih vladinih tijela i ministarstava, onda je to politička poruka i nema te krinke ravnopravne konkurencije ideja koja može sakriti činjenicu da se radi o pokušaju sužavanja dosegnutih prava i sloboda žena. Sve vlasti u nas plešu između želje da zadovolje što širi spektar glasova i da se koliko toliko uklope u inozemne trendove i standarde pa je područje ženskih ljudskih prava tu uz ostalo i predmet trgovine i dekoracije osnovnog patrijarhalnog uzorka. No postoje i stvarne razlike u dominantnim svjetonazorima stranaka i ja bih ustvrdila da je, usprkos tome što je koalicijska vlast bila golemo razočaranje – sramotno neodlučna i kompromiserska, ipak bila sklonija rješenjima u korist žena. Sve institucionalne mehanizme zaštite koje imamo uvela je koalicijska vlast. U SDP-u ima relativno veći broj žena nego u ostalim strankama i neke među njima su iznimno svjesne toga da je žensko pitanje prvorazredno političko pitanje i spremne su se njime baviti usprkos činjenici da ih to bavljenje marginalizira i unutar te senzibiliziranije i građanski pristojnije stranke.