<<< Natrag | Datum objave: 23.4.2005 Rubrika: Pogled |
piše neven šantić |
|
Ne može se reći da na lokalnim izborima u Hrvatskoj, od 1993. godine na
ovamo, nisu sudjelovale i žene. No pažljivija analiza kandidacijskih
lista pokazat će da su ponegdje bile i natprosječno zastupljene,
ponegdje posve ignorirane, a kada bi se nakon svakih izbora podvukla
crta jedino se moglo konstatirati da ih u općinskim i gradskim vijećima
te u županijskim skupštinama ima premalo. Naime, ili su žene bile
ravnopravno zastupljene na listama koje uopće nisu prešle izborni prag,
ili su na uspješnijim listama bile postavljene bliže dnu pa im je
izmakla prilika da uđu u predstavnička tijela, i kada se to pridoda
uspjehu onih lista gdje žena takoreći nije bilo – za žene je rezultat
porazan. Osokoljene izmjenama zakonske regulative koja, ipak, polako ali sigurno počinje voditi računa o ravnopravnosti spolova, članice Ženske mreže, krovne organizacije koja okuplja udruge posvećene borbi za ravnopravnost spolova, svojim aktivnostima i plakatima (»Na listama svaka druga žena«) pokušale su i prije skorašnjih lokalnih izbora upozoriti na političku diskriminaciju žena koje su u predstavničkim tijelima daleko od zastupljenosti koja bi im, s obzirom na udio u ukupnoj populaciji, trebala pripasti. Biba Momčilović iz Civilne građanske inicijative Poreč, regionalna koordinatorica Ženske mreže, kaže kako im u političkim strankama tvrde da na lokalnoj razini nemaju dovoljno žena u članstvu i da je to problem kod sastavljanja lista. No na svakoj nezavisnoj listi koja se osniva na lokalnoj razini ima dosta žena, što znači da bi trebalo provjeriti zašto žene, ustvari, ne žele na stranačke kandidacijske liste, već radije idu na nezavisne liste. Ženska mreža smatra da su stranke odgovorne za provođenje zakona pa kada je donesen Zakon o ravnopravnosti spolova i kada u Zakonu o izboru članova za predstavnička tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave piše da je nositelj kandidacijske liste odgovoran za ravnopravnost spolova, uzet ćemo to zdravo za gotovo i svaku listu koja ne udovoljava tim kriterijima tužiti izbornome povjerenstvu bez obzira na to što, naravno, u Zakonu nije rečeno koliki odnos muškaraca i žena treba biti da bi se udovoljilo kriteriju ravnopravnosti spolova. Napravit ćemo oko toga predstavu, kaže gospođa Momčilović, dodajući da ih ne impresionira to što stranke smatraju da bez obzira na to što nema žena one moraju u svakoj općini imati svoje kandidacijske liste. Kandidacijske liste bez dov
U Ženskoj mreži tvrde da se samo djelomično može uvažiti stav kako u je politici puno manje važan odnos muškaraca i žena nego kvaliteta političkog rada. U biti, kaže Biba Momčilović, takav stav prije svega znači zadržavanje postojećeg stanja, odnosno daljnju dominaciju muškaraca. »Muškarci koji sada vladaju na svim razinama nisu bezgrešni i toliko kvalitetni da bi opravdali svoju dominaciju u politici. Mi isto hoćemo i kvalitetne žene i kvalitetne muškarce, ali smatramo da je kvaliteta podjednako raspoređena te da se po tom kriteriju žene ne mogu eliminirati. Na kraju krajeva, kada bi se u Zakonu donijela takva afirmativna odredba o najmanje 40 a najviše 60 posto osoba istog spola na kandidacijskim listama, vjerojatno bi u prvih godinu dana žene možda i šutjele dok se ne snađu »u novom okruženju«. Ali nakon dva mandata sigurno bismo imali žene u politici koje bi mogle jednako kvalitetno raditi svoj posao, odnosno donositi odluke.« Ima jako puno primjera gdje žene, pojedinke u vijećima, pridonose kritičkom razmišljanju o pojedinim odlukama tog vijeća, i danas, nakon četiri godine njihova rada, vidimo da su prepoznate, da su se unutar stranaka izborile da dođu na poziciju nositeljica lista, da ih građani podržavaju, jer su stalno nešto propitivale i tražile pojašnjenja, i na taj način su ostvarile neke bitne pomake kako za sebe i za svoju stranku, tako i za razumijevanje nekakvih drugih interesa u društvu. Važno je da se i u politici ženski govor čuje pa će s vremenom postati normalan govor, tvrdi gospođa Momčilović. Ona se slaže da žene nisu nekakav jedinstveni korpus, mogu biti i ljevičarke i desničarke ali, konkretizira Biba Momčilović, ako je žena kao žena, primjerice, prisutna u gradskom vijeću Gospića, ona mora prepoznati da upravno tijelo košarkaškog kluba Industrogradnja Gospić, u kojem sjede samo muškarčine, ima sumnjive ugovore sa svojim igračicama, kojima uskraćuje elementarno pravo da u slučaju da joj je fizički integritet ugrožen otrči na policiju na što svaki građanin na svijetu ima pravo. – Mi unutar sustava imamo stalnu diskriminaciju. Ne mogu žene iz nevladinog sektora cijelo vrijeme upozoravati na diskriminatorske zakonske odredbe ili diskriminaciju u praksi. Zato su nama strašno važne upravo žene u politici koje će kroz razna tijela, s njima primjerenim instrumentima, osigurati tu kritičnu masu da se diskriminacija spriječi. Nevladin sektor može samo vikati i upozoravati, alarmirati javnost, dok žene u politici mogu preventivno raditi i odlučivati. One će biti članice nekakvih odbora ili povjerenstava, propitivati njihovu politiku i na taj način ćemo osigurati da, primjerice, vrtić u turističkim mjestima radi do 22 sata – jer žene dotad rade. Na razini države ćemo se zalagati da škola radi u jednoj smjeni, da djeca u školi ne samo slušaju predavanja ex katedra, nego da i uče. To su sustavi na koje možemo djelovati tek kad nas ima više u politici, na mjestima gdje se odlučuje, naravno uz pomoć naših muških prijatelja koji su jednako tako na strani demokracije i ravnopravnosti spolova i koji demokraciju razumiju kao zajedničko djelovanje i muškaraca i žena, i većine i manjine, za opću dobrobit – zaključuje Biba Momčilović. |