 |
|
|
|
|
| <<< Natrag | Datum objave: 10.12.2005 Rubrika: Pogled |
piše đurđa knežević |
Od jednog slučaja sa sudskim epilogom, slučaja koji je potaknuo mnoge
javne reakcije, prošlo je već nešto vremena potrebnog za hlađenje
emocija. Neki drugi slučajevi koji su se u međuvremenu zbili podsjetili
su na pitanje dopustivosti javnih komentara slučajeva koji još nisu
završeni pravomoćnom presudom, iz čega je kao najznačajnija spoznaja
izašlo razumijevanje da ne znači svaki komentar pritisak na sud. Stoga,
i ne čekajući ishod žalbenog postupka (koji, koliko znamo, još nije
okončan), možemo postaviti pitanje što smo naučili o zločinima,
njihovim težinama i kaznama. Riječ je o slučaju Ane Magaš, majke
maloljetnog djeteta, koja je zbog ubojstva muža osuđena na zadarskom
županijskom sudu na 9 i pol godina zatvora. Ono što slučaj čini
egzemplarnim i značajnim za analizu vidi se već iz usporedbe dosuđene
kazne s nekim drugim kaznama za ubojstva. Osvrnimo se na 'crne kronike' po našim novinama danas, jučer, malo bliže i malo dalje u prošlost: Munib Suljić, višestruki ubojica, samo pola godine više od Ane Magaš. Njegovi drugovi po oružju i ubojstvima, ali neusporedivo brojnijima, po 5, 7 ili već tako nekako, niže svakako. Notorni Erdemović pokajao se i krenuo surađivati (nema sumnje da je time koristio u drugim slučajevima), pa je sa stotinama duša na savjesti dobio 5 godina. Pa ni Norac nije prošao tako loše kao Ana Magaš. Iza svih ovih ostali su bar deseci leševa. Iza Ane Magaš jedan. Ne: 'samo' jedan, jer i jedan je previše. Ovdje, međutim, nije riječ o samom zločinu – za što je doista nadležan jedino sud – nego o tome kako se stvara slika o onome što se dogodilo, u komparativnoj analizi koja promatra i kako se ta konstrukcija postavlja u drugačijim slučajevima ubojst(a)va, te kako im se na osnovi svega toga određuje relativna težina. Da ste muškarac, da vas žena već nekoliko godina tuče i maltretira na razne načine, te u jednoj od tih brojnih scena nasilja nad vama, kada vas ta ista žena čvrsto drži jednom rukom za vrat i drugom vam želi obgrliti noge kako bi vas po svoj prilici oborila, pa vi dohvatite kuhinjski nož i zarijete ga, po svoj prilici nasumce, jer nemate vremena razmisliti gdje udariti a da to baš i ne bude ubojstvo, lako je moguće da biste dobili manju kaznu no što bi je dobila žena da je bila na vašem mjestu. To nije nepoznata pojava: primjerice, u SAD je početkom 1990-ih ustanovljeno da žene u pravilu za krvne delikte (ubojstva i teške tjelesne ozljede) dobivaju teže kazne nego muškarci, te je javno raspravljanje o toj pojavi dovelo do značajnih spoznaja o dugoročnim učincima obiteljskog nasilja, te o odnosu uvriježenih predstava o društveno-rodnim ulogama i sudskih ocjena težine zločina. Te se spoznaje, dakako, mogu mutatis mutandis primijeniti i na ostala društva, pa i hrvatsko. Ukratko, društvo nije naviklo da se žene brane, osobito ako je posljedica tako teška kao što je ubojstvo. Ali je naviklo da muškarci ubijaju mnogo češće i s neusporedivo širim spektrom 'razloga' od onih zbog kojih ubijaju žene. Bez istraživanja sudske prakse i presuda sličnih krimena, gledajući samo 'crne kronike', vidjet ćete da su ubojstva muška specijalnost. U mafijaškim obračunima, u ratovima, uz ratove, u pljačkama, u obitelji, u štalama i na cestama, pa čak i u sudnicama (sjetimo se trostrukog ubojstva sutkinje i još dviju žena na zagrebačkom županijskom sudu). Ana Magaš je bila u opisanoj, ali obrnutoj situaciji, u kojoj je muž dohvatio nju, a ona ga udarila nožem. O samoj presudi ne možemo suditi – ne samo iz uvažavanja 309. članka Kaznenog zakona ('prisila prema pravosudnom dužnosniku'), već naprosto zbog toga što ne znamo što je sve u detalje izneseno o događajima i što je sve ušlo sliku o djelu i kontekstu, iz koje je izvedena prvostupanjska presuda. Ono što možemo i trebamo jest propitati odnos između slike koja je do javnosti došla i prosudbe iznesene bilo u javnosti, bilo kroz presudu. Kad bih se htjela igrati formalnostima, mogla bih tu diskusiju formulirati tako da govorim o 'osobi A' koja je u takvoj-i-takvoj situaciji učinila to-i-to osobi B, ali čemu igre? Kvalifikacija djela je klasično ubojstvo. Dakle, ne na mah, niti u samoobrani. Ruka kojom ju je suprug držao oko vrata, prema mišljenju vještaka, nije pritiskala dovoljno da bi je to ugušilo, te je otklonjen motiv samoobrane u strahu za vlastiti život. Tu se već javlja pitanje: je li trebala pričekati čvršći stisak pa se tek onda braniti, kad bi još mogla? No, u tu 'procjenu' mora ući i odgovor na pitanje kakvog je nasilja bilo među supružnicima tokom njihovog višegodišnjeg zajedničkog života. Jesu li događaji koji su neposredno prethodili ubojstvu možda bili dio dužeg niza, i jesu li raniji događaji u tom nizu mogli kod one koja je na kraju ispala ubojica stvoriti trajan osjećaj ugroženosti, te je njena krajnja, fatalna, naizgled pretjerana reakcija bila i reakcija na taj kumulativni osjećaj? Na to je u svojem javnom komentaru ovog slučaja upozorila Ženska mreža Hrvatske. U brojnim novinskim izvještajima čitali smo da ju je suprug i prije tukao i omalovažavao u kući i na javnim mjestima, gađao je bocom, prislanjao joj pištolj na glavu. Sve to, očevidno, nije bilo dovoljno za sud, ali ne znamo da li stoga što je taj kontekst smatrao nedostatnim ili naprosto nebitnim. Znamo samo da je zauzet stav da je neposrednu situaciju prouzročila upravo okrivljenica, to jest da je isprovocirala suprugov napad. Tako sud 'nedvojbeno utvrđuje kako je prije ubojstva bilo fizičkog sukoba u stanu Magaševih i da je Lucijan napao svoju suprugu, ali kako je taj napad bio isprovociran od strane supruge, ne može se govoriti o ubojstvu na mah nego o klasičnom ubojstvu' (Novi list, 2. 9. 2005.). Tu se već nameće i pitanje jednog mnogo šireg, ali bitnog društvenog konteksta: očekivanog ponašanja, određenoga bez sumnje i društveno konstruiranim rodnim ulogama, u odnosu na koje određeni akti mogu djelovati kao 'provokacija'. Što je to u ovakvoj situaciji izazovno? Kasni povratak kući nakon zabave bez muževa nadzora? Verbalno uzvraćanje? Inzistiranje na ulasku u stan? I opet, za ovaj pojedinačni, konkretni slučaj ne možemo ponuditi mjerodavan odgovor, ali možemo i trebamo ustanoviti kako u sudski mjerodavnu definiciju postupaka aktera slučaja ulaze i društveno predodređene predstave o njihovim društvenim značajevima. Te da tu implikaciju valja osvijestiti i kontrolirati, jer bitno utječe na konačan sud. Sliku događaja koju su iz raspoloživih saznanja izgradili sudionici postupka, sa sudskim vijećem na čelu, značajno dopunjuju i mediji. U njima smo imali i dirljive opise pokojnika čijoj obitelji sućut šalje čak i Predsjednik Republike (mogao je možda i pričekati da mu netko mudar savjetuje što činiti ili ne činiti), pa opis gotovo nemilosrdnosti, svakako bešćutnosti Ane Magaš, koja, prema Jutarnjem listu, izlazi iz sudnice bezosjećajno i ne osvrćući se na ožalošćenu rodbinu. Bilo je tu i dirljivih fotografija svijeća i cvijeća pred stanom u kojem je ubijen pokojni, natjecateljskih izjava o najvećem sprovodu u povijesti Zadra i slično. To što u tekstu pokraj toga novinar izvještava da je A. M. na suđenju izjavila da 'bi radije da je ona sama mrtva' nije pokolebalo sud o njenoj bešćutnosti. Kao ni to da je možda bila u teškoj depresiji i/ili pod jakim sedativima. I opet se upliće nesvjesno očekivanje od uloge 'žene' - emocionalnost, pokajništvo ne samo pred činom ubojstva nego uopće pred njoj 'neprimjerenim' nasiljem? No ni to nije dovoljno, pa se navodi kako 'U prvo vrijeme pokojnik nije htio otvoriti vrata, te je ona duže vrijeme lupala po njima tražeći da joj otvori. Kad je nesretni suprug popustio nagovaranju ona je ušla u stan...' (Novi list, 20. 3. 2005.). Zaboravni novinar ne spominje da je stan zajednički, Magaševih, a ne njegov, mužev, u koji on suprugu može ili ne mora pustiti. A onda ono ključno, navođenje bez komentara riječi odvjetnika obitelji ubijenoga, koji kaže 'da je Magaševa ubila oca vlastitog djeteta, osmogodišnjeg dječaka, ne pokazujući elementarni pijetet prema instituciji obitelji' (Slobodna Dalmacija, 31. 8. 2005.). O suprugovu pijetetu prema instituciji obitelji niti riječi. Taj otac, bez kojeg je dijete ostalo, dugo je vremena maltretirao majku fizički i psihički. Radi li se tu o različitim formama iskazivanja pijeteta? Jer naš muškarac tuče, i tu nema problema, djetetovo je da iz toga nešto nauči, možda kako mlatiti neku svoju buduću suprugu. Ženina je očigledno da trpi muževe batine i bude ogledni primjerak za svoje dijete. S kakvim stavovima smo ovdje suočeni? Demonizirana žena-ubojica, koja eto nije imala 'snage' da otrpi i pobunila se, točnije, branila se. Idealizirana slika muškarca-žrtve, oca obitelji, 'uspješnog pomorskog časnika, izdanka ugledne zadarske pomorske obitelji... ' i sl., kojoj čak, kako rekosmo, i Predsjednik iskazuje sućut. Ovakva, crno-bijela slika ubojice i žrtve imat će i daleko trajnije posljedice. Osim žalosnog leša iza Ane Magaš ostaje i to dijete. Što će biti s djetetom i majkom kad se sretnu za 9 i pol godina, dijete u pubertetu, koje ne poznaje majku ali zna da je to ubojica njegovog oca, dijete koje će po svoj prilici odgajati pokojnikovi roditelji, nimalo skloni, sudeći po izjavama u novinama, koji se 'trude i ulažu gomile novaca da spase dijete'. Od koga da ga spašavaju? Zar od majke ostaje samo ta slika bezdušne ubojice? |
