Novi list on line..

Datum objave: 2.4.2005 Rubrika: Pogled

PSIHIJATRICA ZAGREBAČKOG CENTRA ZA MENTALNO ZDRAVLJE I LJUDSKA PRAVA O STRAŠNOM TROSTRUKOM UBOJSTVU U PETRINJI

sindrom mrtve majke

Ubije nasilnik u Petrinji tri žene zbog toga što se protivi razvodu, i onda cijela Hrvatska bruji o PTSP-u i o dozvolama za posjedovanje vatrenog oružja. Svašta... Smrt majke u obitelji bila simbolička i/ili fizička, posljedice su loših odnosa u braku, fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja koje žene trpe u takvim brakovima i vezama. O tome bi trebalo više javno govoriti. Dok se to ne čini sve što ja mogu reći, jest zbogom ženama i majkama iz Petrinje, zbogom Željka, Vesna i Nado – zbogom fizički mrtvim majkama

piše dr. suzana kulović, psihijatrica

Misao koja me opsjeda zadnjih dana od kad se dogodio petrinjski masakr je »kasno, tako, tako kasno«. Kasno je bilo što reći, bilo što napisati i bilo što učiniti za Željku Kihalić, za Nadu Kušan i za Vesnu Mokrović. Sve je to tako ekstremno nasilno i grozno, ali može biti još gore ako se nešto blizu suštinskoj istini o toj tragediji ne iskomunicira u javnom prostoru. Pregledavam dnevni tisak, i sve me više obuzima osjećaj nemoći i frustracije. Sve piše točno, sve rečeno stoji i trebalo je biti izrečeno. Unatoč tome ne mogu se oduprijeti dojmu da se priča u cjelini prati iz krivog diskursa, da se izostavlja bitno, a da se kauzalitet okreće naglavačke.

romantiziranje oružja
Novi list od 26. ožujka 2005. podsjeća na akciju »Zbogom oružje« koju u izjavi u svezi petrinjske tragedije, između ostalog, daje ministrica Jadranka Kosor. To je samo dio tog krivog medijskog pristupa ovoj situaciji koja mi izaziva mučninu. Inače mi nije jasno zašto je odabran baš taj poetični naziv »Zbogom oružje« koji podsjeća na Hemingwaya (totalnog macho muškarčinu, koji je rijedak primjerak i muškarca i pisca), za tu nužnu akciju koju je započela prethodna koalicijska vlada. Akcija naravno nije negativna, ali sentimentalizaciju i romantiziranje tema oko oružja smatram psihološki neadekvatnim i općenito neukusnim. Osim toga akcija »Zbogom oružje« svakako nije centralna tema ako govorimo o petrinjskom masakru i o izjavama koje daje u državi najvažnija osoba za pitanja obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
    Trakavica o tome mogu li oboljeli od PTSP-a, umirovljeni policajaci i svi ostali, legalno posjedovati oružje aktivirala se uz neizbježno zbrajanje hospitalizacija oboljelih u odnosu na broj dozvola za vatreno oružje i sl. (Jutarnji list, 25. ožujka 2005 , Dijagnoza za trostrukog ubojicu: Smije imati oružje). Nameće se zaključak da su tri žene brutalno ubijene jer je njihov egzekutor Kihalić zakonito posjedovao vatreno oružje koje je nezakonito upotrijebio, a koje nije ni mogao dobiti po zakonu jer je imao teži oblik PTSP-a (tri puta bolnički liječen u Popovači).
    Raspravljaju psihijatri o tome kako se to liječi PTSP, Kihalićev PTSP i svi drugi PTSP-evi, koliko je još neizliječenih, koliko ljudi bez i sa PTSP-em ima oružje – bez veze. Kaže se da »ne ubija oružje ljude već ljudi ubijaju ljude«. To je istina i moto War Ressistersa, London, UK.
    Količina mržnje, agresivnosti i okrutne odlučnosti koja je evidentna u svim novinskim opisima Kihalićevog ubojitog pohoda po Petrinji s namjerom da »poravna« račune sa suprugom i njezinim prijateljicama, meni govori da su ubojstva bila moguća, čak i vrlo izvjesna, i bez vatrenog oružja (bejzbol palicom primjerice, ili pendrekom koji možda ima kao uspomenu na bivšu aktivnu policijsku službu), a također i bez PTSP-a-onako iz uvjerenja da one koje misle o razvodu i kao i sve one druge koje ih u tome podržavaju treba kazniti smrću.

nasilništvo – pravi uzrok
Kihalić to kaže na svoj način: da su mu prijateljice ženu »navodile na razvod« (Novi list, 26. ožujka 2005.), jer on takav kakav karakterno jest, s ili bez PTSP-a, u sebi nema svijest o tom da njegova žena može sama nešto odlučiti ili da to smije. Nasilništvo u obitelji, na koje se Kihalićeva sada već mrtva supruga žalila bez rezultata petrinjskoj policiji, jest uzrok ubojstva Željke, Nade i Vesne, majki petero malodobne djece, a ne neki pištolj ili PTSP. Činjenica je da je nasilje u obitelji nad ženama i djecom česta pojava nevezana uz PTSP. S tim u svezi ipak se pojavio jedan članak na pravom tragu uzroka tragedije: Jutarnji list, 26, 27. i 28. ožujka. 2005. Gordane Lukač Koritnik, »Policija ne prepoznaje i ne prijavljuje obiteljsko nasilje«.
    Dugotrajna borba Željke Kihalić za njena prava u kojima ju je suprug fizički onemogućavao, bila je iscrpljujuća i uzaludna jer je društvena klima u ovoj zemlji usmjerena na očuvanje cjelovitosti obitelji neovisno o tome da li se članovi zbog tih nastojanja očuvanja cjelovitosti obitelji mogu, protiv svoje volje, s ovog preseliti na onaj svijet. Iz nasilnih brakova žene se teško i jedva oslobode, a kako vidimo nekad se ni ne oslobode tako da ostanu na ovom svijetu (Željka Kihalić). Cijela ta retro klima u ovom društvu gdje se razvod smatra velikim grijehom, takva je da se tradicionalno patrijarhalno samovoljni naši plemeniti muži mogu osjećati podržani u svom stavu da se žene ne smiju razvoditi od njih ako oni to neće.
    Razvod kao masovna pojava u suvremenom društvu anatemizira se često u svim hrvatskim medijima i u hrvatskoj javnosti kroz alarmantne brojke koje valjda najavljuju propast svijeta i propast Hrvatske zato što se ljudi razvode, neovisno o utjecaju gospodarske krize, korupcije, pretvorbe, siromaštva i globalizacije. S druge strane se nasilje u obitelji prikazima u medijima svodi na reportaže o sporadičnim socijalnim slučajevima ili na skandalozne, također sporadične, priče o borilačkim mogućnostima javnih osoba koje primjenjuju na svojim ženama.

obitelj, ishodište smrti
Pronatalitetna politika, te obitelj kao ishodište morala zagovara se i onda kad je jasno da je neka obitelj potencijalno ishodište smrti. Katolička crkva, pozivajući se na svoja načela, ima u tome duboko uronjene prste. Do sada nisam zapazila bilo kakvu reakciju bilo kojeg predstavnika Katoličke crkve koja bi upućivala na razvod kao moguće rješenje ako muž do krvi opetovano (a možda i »samo« jednom temeljito), prebija ženu. Također nisam ni čula, ni pročitala da bi katolički svećenici rekli da je dozvoljen abortus u slučajevima kad je trudnoća »plod« silovanja žene.
    Plemeniti naši muži, čuvari patrijarhalne katoličke tradicije, poticani su tako s državnih i s crkvenih strana, sekularno i sakralno kako bi se to reklo, da brane svoju poziciju oružjem i krvlju; svojim oružjem i naravno tuđom krvlju – krvlju žena. Trenutno bi trebalo potaknuti raspravu o tome zašto je Zakon o suzbijanju nasilja u obitelji mrtvo slovo na papiru (Marinko Jurasić, Večernji list), zašto žene ne mogu odlučivati o svojim tijelima i o načinu kako će živjeti ako se to protivi mišljenju muža koje podržava mainstream politika u današnjoj Hrvatskoj i Katolička crkva. Lajtmotivi tih kongruentnih politika su trudnoća do kraja i cjelovita obitelj do kraja života – naravno ženina.
    Svakako treba pričati i o PTSP-u, o kriterijima dodjele dozvola za oružje, ali te diskusije nisu krucijalne za rasvjetljavanje petrinjske tragedije u smislu sprečavanja njenog ponavljanja. Kihalić, onako odlučan kako mu iščitavam iz izjava u dnevnom tisku i nekoliko dana nakon zločina (Novi list, 26. ožujka 2005.), našao bi načina da zatuče svoju ženu i da nije imao pištolj (to je uostalom i prije pokušavao bez vatrenog oružja). Ženama se može zapovijedati kao da su mentalno hendikepirane, njih se može siliti u brak i u auto (Kihalić), silovati pa i ubijati bez da to bude zamijećeno kao važan problem, odnosno da bude nedovoljno tretirano kao važan problem. U ovom slučaju važno je medijski pratiti kakav je položaj udanih žena u Hrvatskoj i što sve one moraju činiti da im se muž ne naljuti toliko da ih zatuče čekićem ili ih upuca iz vatrenog oružja koje ima legalno (ili ilegalno). Ne bi škodilo petrinjsku i drugu policiju malo doeducirati o nasilju u obitelji, o posljedicama tog nasilja, o pravima žena, o pretpostavkama mentalnog zdravlja koje se stvaraju u obitelji.

depresija u nasilnim brakovima
Sindrom mrtve majke je psihoanalitički pojam koji je opisao francuski psihijatar Andre Green koji me fascinirao kao mladu psihijatricu davno još prije rata devedesetih, prije PTSP-a i prije nego je bilo oružja na sve strane. Po Greenu to su bile majke koje su fizički bile prisutne u obitelji i s djecom, ali su bile depresivne zbog raznih okolnosti tako da se efekt te njihove životne nesreće na djeci odražavao kao da su mrtve (sindrom mrtve majke). Posljedice sindroma mrtve majke su teški poremećaji u strukturi i u dinamici dječje psihe.
    Koliko žena u Hrvatskoj pati u nasilnim brakovima povlačeći se u depresiju i izazivajući sindrom mrtve majke kod svoje djece, jer se boje razvesti jer ih zakon ne štiti dovoljno, jer se policija oglušuje na njihove vapaje i jer nisu podržane društvenom klimom da biraju i odlučuju o svom životu? Kad loše okolnosti dugo traju, kao ona u obitelji Kihalić, onda iz simboličke smrti majke, koja je razorna za dječju psihu, može kako vidimo, nastati i konkretna fizička smrt majke koju kao pogubnu za dječju psihu valjda ne treba posebno psihijatrijski obrazlagati.
    I jedna i druga smrt žene, smrt majke u obitelji, simbolička i/ili fizička, posljedica su loših odnosa u braku i fizičkog, psihičkog, seksualnog i/ili ekonomskog nasilja koje žene trpe u takvim brakovima/vezama. O tome bi trebali više javno govoriti.
    Dok se to ne čini sve što ja mogu reći jest zbogom ženama i majkama iz Petrinje, zbogom Željka, Vesna i Nado, mogu reći samo zbogom fizički mrtvim majkama. Možda bi svi iz svoje pozicije, ljudske i profesionalne, mogli, osim reći zbogom fizički mrtvim majkama, pomoći simbolički mrtvim majkama u obiteljima nekom konkretnom akcijom za prevenciju nasilja nad ženama.