Tradicionalno hrvatsko društvo, u kojemu se žene doživljavaju kao gospodarice kuće i radna snaga, još uvijek većinom nameće pravilo da "snažni muški spol" drži ključeve kase i sve važnije poslovne funkcije. Usprkos sposobnosti, na žene se često gleda kao na ukrase koji će, ako su lijepo upakirani, osigurati bolju zaradu.

No, za razliku od svojih muških kolega, one često neće vidjeti ugovorenu proviziju od ostvarenog prometa, ostajat će dulje na poslu, a napredovanje za većinu njih ostaje samo nedostižan san. Četrdesetdvogodišnja udovica Magdalena Oreški radila je po cijeli dan za 3500 kuna kako bi osigurala pristojan život svojoj kćeri srednjoškolki. Kad joj je vlasnik jednoga zagrebačkog poduzeća za prodaju građevinskih strojeva ponudio posao prodavača, za mjesečnu plaću od pet tisuća kuna, mislila je da je to spas. K tome, provizija na ostvareni promet bila joj je zajamčena i u ugovoru.

Novi šef zaposlio ju je na tri mjeseca. Nakon toga, ugovor joj je trebao biti produljen. Dala je otkaz na dotadašnjem poslu i došla u novu tvrtku. Umjesto dogovorenog posla, tu je ekonomisticu dočekala prva vijest plaća će joj biti 3500 kuna.

Udovice kao plijen
Dala sam otkaz i više se nisam mogla vratiti na stari posao. Moj novi šef to je znao i usprkos našem dogovoru, počeo mi isplaćivati mizeran iznos. No, više nisam imala kamo otići, morala sam raditi bilo što da bih prehranila kćer. Nadala sam se i da ću dobro zaraditi od provizije na promet jer sam sposobna i mogu "okrenuti" dobar novac kaže Magdalena Oreški.

Nakon prvog mjeseca rada i ostvarenih pola milijuna kuna prometa, od provizije nije vidjela ni lipe. Dobila je samo kratak i odrješit odgovor da radi prekratko u poduzeću da bi tražila svoja prava. Njezini muški kolege, kaže, uz veću plaću od njezine ubirali su i dodatne plodove svoga rada. Uskoro joj je direktor, vidjevši njezino nezadovoljstvo, ponovno počeo obećavati proviziju. No, na drugi način. Seksualnom ucjenom.

Oženjen je, no dao mi je do znanja da neću napredovati ako ne odem s njim u krevet. Da se barem nije znalo da sam udovica, da se to moglo skriti... Kad poslodavcima kažete da ste, primjerice, rastavljeni, još uvijek se drukčije ponašaju prema vama jer znaju da možda imate nekoga iza sebe, no reći da ste udovica, znači baciti se u brlog vukovima i gledati koji će vas prije raskomadati. Za njih postajete plijen koji žele maksimalno iskoristiti, kako poslovno tako i seksualno kaže Magdalena.

Uskoro joj je situacija postala nepodnošljiva. Svakodnevno je bila promatrač muške tiranije nad ženama koje su se, uglavnom u srednjim godinama, na sve načine, pa i potpunim ispunjavanjem želja nadređenih, grčevito borile da zadrže posao.

I ja sam se plašila da ću dobiti otkaz ako se ne umilim direktoru. Privatnik je i može mi dati otkaz kad god poželi. Još uvijek sam se nadala da će biti bolje budem li dobro radila. Drugi mjesec ostvarila sam više od milijun kuna prometa. Proviziju ponovno nisam vidjela. Nisam htjela prodati sebe za novac i zato sam počela tražiti novi posao, te ubrzo i otišla iz tog poduzeća rekla je Magdalena. I u drugim tvrtkama nailazila je na sličnu situaciju, no, naglasila je, lakše joj je raditi za manju plaću i gledati muške kolege kako napreduju negoli trpjeti ucjene seksom.

S najrazličitijim oblicima seksualne diskriminacije susreću se žene svih dobi. Već su i mnogi oglasi za posao diskriminirajući. Traže se mlade, lijepe, po mogućnosti plavuše, a poželjno je da za zanimanja prodavača, konobarica, maserki... budu i malo "glupaste". Što manje čvrstog stava i ponosa, to lakše ucjenjivanje šefa. Arijana Jelić, studentica druge godine socijalnog rada, potražila je posao konobarice kako bi si mogla platiti školarinu. Čim je došla na prvi razgovor za posao kod vlasnika trnjanskog kafića, rekao joj je da bi kosu trebala obojiti u plavo jer smeđokose konobarice nitko ne voli, a da joj ne bi škodilo niti da malo smršavi u struku. Šminka i dekolte biti su obvezni, no to je ionako već znala.

Ostala sam zatečena kad mi je rekao da smršavim. Da sam deblja, možda bih nešto i rekla, no za šank se traže manekenske proporcije. Iako mi se to nije svidjelo, prihvatila sam posao jer mi je novac bio prijeko potreban, o tome je ovisio nastavak moga školovanja istaknula je Arijana. Dogovorili su se da će raditi u poslijepodnevnoj smjeni, od 14 do 23 sata, za dnevnicu od 100 kuna. Na svaku tisuću kuna prometa trebala je dobiti još 100 kuna nagrade.

Ucjene i prisile
Nakon nekoliko dana šef mi je naredio da moram ostajati i nakon službenog zatvaranja kafića. Radila bih do dva-tri sata ujutro, a nakon toga me je ucijenio da ću dobiti otkaz ako s njim i njegovim prijateljima poslije posla ne budem išla u klubove. Kazao je da mu lijepa mlada konobarica diže ugled.

Za dva mjeseca trebala je platiti školarinu i morala je taj novac zaraditi, nije smjela napustiti posao. No, običan posao konobarice pretvorio se u noćnu moru. Dok je konobar koji je radio s njom odlazio kući nakon osmosatnog radnog vremena, ona je morala ostajati. I crvenjeti se slušajući šefa kako telefonski poziva svoje prijatelje da dođu vidjeti njegovu novu konobaricu. Koja mu dovodi goste... Iako je imala dnevni promet i po tri tisuće kuna, na kraju nije dobila stimulaciju, a nakon mjesec i pol dana rada, umjesto oko 4500 kuna, platio joj je samo 1500. I za oproštaj, kad je dala otkaz, rekao je da bude sretna i s tim jer konobaricu može naći na svakom koraku.

Najviše me pogodilo to što su me izrabljivali, tjerali da radim cijele dane, a na kraju mi nisu ni platili. Za lagani posao i kuhanje kavica rijetkim gostima konobar u jutarnjoj smjeni dobivao je punu plaću. Muški šefovi tretiraju nas kao životinje, samo radi, radi... i nadaj se da ćeš možda dobiti plaću zaključila je dvadesetogodišnja Arijana.