Dinamika: Dolazak iz socijalizma.

Kako koristiti dinamiku?

Mnogi organizacijski problemi na prvi pogled kao da ukazuju na jednostavno i direktno rješenje. Većinom su ti problemi opisani negativnim formulacijama: ciljevi su previše nejasni, nedostaje ekspertize, nitko se ne drži dogovora. Rješenja izgledaju kao okrenuti negativi: jasnije definirati ciljeve, početi sa izgradnjom kapaciteta, pristati na dogovaranje. 

Međutim, jednostavna rješenja najčešće ne uspijevaju, jer djeluju neke druge sile. Često na potencijalni kapacitet organizacije utječu skriveni mehanizmi. Te sile zovemo dinamika problema. Dinamika često objašnjava zašto specifični problem nije bio riješen kapacitetom organizacije za samoozdravljenje. Ta dinamika može nevidljivo hraniti problem. Ona

onemogućava uspješnost jednostavnih rješenja. Rastući individualizam, primjerice, objašnjava zašto su zapovijedi u hijerarhijskim organizacijama, usmjerene od vrha prema dolje, postale manje efikasne.

Poznavanje dinamike problema može pomoći da se pri pokušaju rješavanja problema u obzir uzmu ti skriveni faktori. Prepoznavanje dinamike može pomoći da se spriječi traženje jednostavnih rješenja.

Dinamike same su često vrlo otporne i teško da je moguće njima ikad upravljati.

Dolazak iz socijalizma.

Iako socijalističko društvo bivše Jugoslavije nije nikad bilo tako strogo ne-kapitalističko kao što je to bio od države kontrolirani komunizam u zemljama bivšeg sovjetskog bloka , promjena iz socijalizma, kao dominantnog političkog sistema, u liberalni kapitalizam nije bio proces polaganog razvoja. Uspostavljen je prilično brzo u usporedbi sa stoljećima starom genezom liberalnog kapitalizma u zapadnim zemljama. Nije se mogla pravilno razviti socijalna sigurnost koja bi kompenzirala oštrice kapitalizma. Nedostatak kontrole rasta kapitalizma imao je ogroman utjecaj na promjenu političkog sistema, ne samo zato što je većina usluga privatizirana, nego posebno zbog toga što je mnogo ljudi izgubilo svoju sigurnost. U socijalizmu su skoro svi imali zaposlenje (iako je i tada do nekog stupnja bilo nezaposlenosti), ljudi su općenito imali prihod, osiguranja su bila dostupna. Život se moglo planirati. Čovjek je mogao biti siguran – nakon nekog perioda čekanja - da će dobiti stan. Djeca su se mogla školovati. Država se ponašala kao osiguravatelj bazičnog.

Volonterski rad je postojao i još uvijek postoji, ali za one koji/e rade u NVOima, neophodnost zarade za život čini mogućnost da rade bez plaće mnogo težom. U takvoj stvarnosti mijenjaju se i stavovi. Ekonomska situacija dominira nad drugim sferama života. Preživjeti uz teški rad uzrokuje gubljenje socijalnih mreža. Ne može se reći da nije bilo isključenosti iz društva za vrijeme bivšeg režima, ali starije osobe kao i drugi ekonomski neproduktivni ljudi izloženi su sada većem riziku da budu izolirani. Usamljenost je u porastu.

Atmosfera u zemljama bivše Jugoslavije može se okarakterizirati "mi-kulturom", iako su naravno postojale iznimke od tog pravila. Solidarnost, vrlo često izvorna, a nekad  i nametnuta političkim sistemom, bila je temeljni stav. 

Ideološka sloboda koja je uslijedila nakon socijalizma usredotočuje se na  pojedinačnu osobu. Pojedinac/ka bi trebao/la biti sposoban/na raširiti krila. Samo će zakoni postaviti granice tim individualnim aspiracijama. Od svakog se očekuje da brine o svojim vlastitim interesima. Ključna riječ u kapitalističkim interakcijama je natjecanje.Individualistički  pristup postepeno počinje prevladavati.

Ta ideologija udružena sa ekonomskom situacijom ne čini povoljnu atmosferu za NVOe. One općenito imaju temeljne pretpostavke druge vrste. Fokus je na solidarnosti. Mnogo NVOa još uvijek je puno ljudi koji rade iz uvjerenja, za malu plaću, ili čak potpuno volonterski. No ekonomska stvarnost vrši pritisak na takav stav. Ekonomija i ideologija čine nepobjedivu kombinaciju. Ekonomija ne dozvoljava ulaganje vremena za ništa. U današnje vrijeme neosporna dominacija teme novca i financiranja leži iza mnogo drugih organizacijskih problema u zemljama bivše Jugoslavije.