Čitaj: organizacije 4: Evaluiranje i praćenje.

Rukovoditelji/ce, vodstvo i financijeri/ke ili sufinancijeri/ke žele znati vode li njihove investicije i napori željenim rezultatima, i je li posao obavljen adekvatno i efikasno. Radi toga treba te napore i rezultate učiniti vidljivim i mjerljivim.

Neki projekti imaju ciljeve koji mogu biti precizno izmjereni. Na primjer, 30% izabranih osoba u politička tijela su žene. Kod drugih projekata treba više indikatora kako bi se izmjerilo da li su njihovi ciljevi postignuti.

Na primjer: javna sigurnost. Indikator može biti: broj prijavljenih kaznenih djela je u jednoj godini pao za 20%. Međutim, uzrok tome može biti činjenica da žene misle kako je nevjerojatno zastrašujuće hodati sama po noći i zbog toga odlučuju ostati kod kuće. Zato treba više indikatora koji mjere javnu sigurnost. Na primjer: istražiti koja područja grada žene smatraju nesigurnim i njih poboljšati (svjetla, manje grmlja, više patrola policije). Dodatni indikator će biti stupanj u kojem se žene osjećaju sigurnije nakon nekog perioda vremena. To se može istražiti povremenim intervjuiranjem lokalnih žena.

Također, ima projekata i politika koje ne formuliraju svoj krajnji cilj jasno, nego samo usmjerenje. U tim slučajevima nije moguće formulirati krajnji cilj. Na primjer, projekt u kome surađuju različite organizacije (škola, liječnik, policija) teži već u ranoj fazi otkriti situacije u kojima djeca ne uspijevaju dobro. Sve vrste poremećaja mogu kod djeteta biti prisutne: loši rezultati u školi, bolesti ili je možda uvijek samo ili na ulici. Da li će partneri u projektu raditi odvojeno ili zajedno ovisi o situaciji. Drugim riječima, ciljevi tih partnera nisu u detalje formulirani, ali usmjerenje njihove suradnje jest. Ipak, bilo bi moguće nakon nekog vremena pogledati na kakve probleme su nailazili, te koje su vrste suradnje izgleda dobro funkcionirale. Ta dva cilja, gledajući na vrstu problema koji se pojavljuju i kako partneri surađuju, se mogu evaluirati.

Različiti projekti bave se različitim stvarima. Kada različite strane rade zajedno, one će imati i zajedničke i individualne interese, u ovom slučaju bit će poželjne i različite evaluacije. Na primjer: tri organizacije surađuju kako bi organizirale centar za žene. Dodatno toj zajedničkoj želji, svaka organizacija ima svoje vlastite interese: preživljavanje kroz suradnju; ostvarivanje dodatne vrijednosti u multikulturalnoj suradnji; proširivanje svoje vlastite sfere utjecaja.

U nekim slučajevima, ti/e koji su direktno uključeni/e u projekt, kao i njegovi financijeri/ke, željet će različite vrste evaluacije. Na primjer: lokalno gradsko vijeće želi ohrabriti više djevojaka da izaberu tehnička zanimanja. Istovremeno, ono želi olabaviti svoj angažman u izvedbi takvih političkih planova. Zbog toga je napravljen ugovor sa brojnim školama i organizacijama mladih po kojem će ovi posljednji primati novac za postizanje ciljeva vijeća. Vijeće se ne miješa u to kako će oni to izvesti, ono je samo zainteresirano za rezutat, ne i za primijenjene metode. Za škole i centre mladih, način na koji su ciljevi postignuti bit će također važna točka evaluacije. Različite situacije zahtijevat će različite metode evaluacije.

Ovdje ispod ćemo objasniti nekoliko koncepata. Tada ćemo razmatrati metode evaluacije.

Moramo izvršiti više vrsta izbora koji se odnose na metode evaluacije. Nekoliko koncepata:

• evaluirati znači skupljati podatke o procesu ili proizvodu i tim podacima pridodavati određenu vrijednost.
• vrijeme evaluacije: ex-ante evaluacija: prije početka projekta ili aktivnosti; formativna evaluacija: za trajanja projekta; ex-post ili sumativna evaluacija: nakon što je projekt gotov.
• temelj za evaluaciju: evaluacija na temelju plana, ili procesa, ili produkta.
• prikupljanje se radi na temelju inputa, outputa i rezultata. Input je ono što je uloženo, output je trenutni rezultat (na primjer: broj učesnika jedne konferencije). Rezultat ili utjecaj, odnosi se na nastavljeni efekt (na primjer: kako će učesnici/e konferencije koristiti informaciju u kasnijoj fazi).
• krajnja ili trajna evaluacija. Pod praćenjem mislimo na trajnu kontrolu. Praćenje se može odnositi na projekt sa definiranim granicama, ili razvoje koji okružuju projekt ili organizaciju. (Jedan primjer temeljen na projektu o zdravstvenom informiranju: sama informacija može se mjeriti kontinuirano, ali je isto tako moguće pratiti kako određeni razvoji u društvu imaju utjecaj na one koji primaju informaciju.)

Evaluacijske metode koje se često koriste:

1. analiza troškovi-zarada: svi napori i rezultati pretvoreni su u novac i međusobno odvagnuti. Na primjer: ovaj festival košta x, i donijet će y kroz cijenu ulaznica.
2. analiza troškovi-efekti: troškovi određenog pristupa izraženi su u novcu, a profiti i u novcu i u drugim efektima. Na primjer: postotak djevojaka koje se prijavljuju za tehničke predmete, ili broj žalbi koje pristižu zbog opasnih ulica. Ravnoteža troškovi/efekti jednog pristupa tada se uspoređuje sa troškovima /efektima drugih pristupa.
3. matrica postignuća ciljeva: mjere se testiraju na temelju doprinosa koje daju većim ciljevima. Na primjer: efekt ove mjere na sigurnost je x, dok druga mjera ima efekt y.
4. multi-kriterijska analiza: evaluacija se bazira na kombinaciji kriterija. Na primjer: povećana sigurnost mjeri se na bazi manje pritužbi žena, povećanjem osjećaja sigurnosti i većem broju žena koje izlaze.
5. izvještaj o efektima: prije no što projekt počne, efekti projekta ili politike, npr. okoline ili položaja žena se izmjere.

Novi razvoji

Te metode se koriste prilično redovito. Karakteristično je da, dok se mnogo projekata testira za određeni kriterij kad počinju, za vrijeme trajanja, pa čak i poslije, gotovo da nema napora činjenih u smjeru zahtijevanih rezultata. Danas se sve više koriste druge metode evaluacije koje su bliže povezane sa modernim razvojima i zahtjevima. Nekoliko važnih razvoja uključuje:

• porasla je potreba za trajnim oblicima evaluacije umjesto jednokratnih. Oni koji su uključeni također žele znati kakav je napredak i rezultati dok projekt traje. Najvažnija prednost ove opcije je učenje na greškama. Moguće je reagirati i možda prilagođavati, u jednoj ranijoj fazi.
• odnosi između strane koja financira i one koja prima se na mnogo mjesta mijenjaju. Sufinancirana strana više nije objekt kojeg samo treba evaluirati i dati upute. Sada vidimo zajednički interes i emacipirane "primatelje/ice" koji/e također sami/e sudjeluju u evaluaciji.
• druga strana, ona sa dijela ciljane grupe politike ili projekta, se također emancipira. Perspektiva orijentirana na potrošača/icu i prepoznavanje neophodnosti imanja politike sa širokim temeljem, vodit će prema više participirajućem pristupu projektima/politikama i njihovoj evaluaciji.
• nakon što je naglasak bio na kvantitativnim podacima, sada je pomak prema većem interesu za kvalitativnim podacima.
• sada je i više prepoznavanja multiformnosti interesa i ciljeva različitih strana. Jednakost strana znači da u nekim projektima različite strane mogu slijediti i svoje vlastite sekundarne ciljeve, i da postojanje različitih ciljeva u jednom projektu može, i trebalo bi biti, razjašnjeno svim uključenim stranama.

Metode evaluacije koje se uklapaju u te razvoje uključuju:

• istraživanje tržišta uz pomoć okruglih stolova građana ili fokus grupa. Istražuje se da li potrošači/ce ili ciljane grupe trebaju određenu mjeru ili pod kojim okolnostima bi oni/e iskoristili neku specifičnu uslugu. U ovoj vrsti istraživanja interesi i potrebe potrošača/ica zauzimaju središnje mjesto, na primjer, umjesto ciljeva vlade ili kao dodatak njima.
• test realizacije: da li je prije istraženo mogu li određeni planovi (politike) zaista i biti realizirani. To se radi, na primjer, kad se istražuje da li bi plan naišao na mnogo podrške među svojim budućim korisnicima.
• takozvana metoda evaluacije četvrte generacije: ciljevi evaluacije određeni su zajedno sa onima koji su uključeni. Evaluacija sama, koja nije jednokratna već je kontinuirani proces, se također i izvodi sa onima koji su uključeni. Evaluator/ica se ponaša kao posrednik/ca između različitih strana. On ili ona će pregovarati o traženjima, brigama i temama (traženja: ono oko čega se sve strane slažu da treba biti rezultat; brige: poslovi koje još treba razraditi; teme: točke oko kojih se različite strane ne slažu jer za jednu stranu one znače dobitak, a za drugu gubitak).

Indikatori

U okviru svih tih metoda evaluacije neophodno je odrediti indikatore za mjerenje rezultata. Postavljanje takvih indikatora se modernim metodama radi putem (predstavnika) svih uključenih. Dobar indikator udovoljavat će slijedećim kriterijima:

• dostupnost podataka: da li je moguće prikupiti željene podatke? (npr. podatke o sreći je puno teže prikupiti nego podatke o prihodu i zdravlju).
• može li se utjecati na indikator (npr. teško da možete utjecati na vremenske prilike) i: mogu li uključene strane na nj utjecati( npr.neke osobe/organizacije imaju utjecaj na kvalitetu pitke vode, dok druge nemaju).
• može li se indikator usporediti sa određenom normom? (npr. položaj žena u drugim zemljama, ili tokom prošlog desetljeća, ili u drugim organizacijama.)
• govori li indikator išta o širem spektru ulazne informacije, procesu, izlaznoj informaciji i rezultatu?

Ako sumiramo, evaluiranje je participatorni, trajni, edukativni i dinamički proces.