Iako žalimo što se slučaj Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova našao u medijima, jer vjerujemo da se tako problemi ne rješavaju, moramo reagirati javno na neke tvrdnje koje su se tijekom rasprave pojavile, potom ponavljale i na koncu izgleda ostale kao potvrđene i od javnosti prihvaćene.

Izjava pravobraniteljice da o mobbingu nema govora, nego se radi o nespremnosti žena s civilne scene da se prilagode pravilima rada institucija, izjava koordinatorice Ženske mreže da za svoj novac očekuje da ljudi rade kako im se naredi, uvjerenost udruge za mobbing da o mobbingu nema govora, pa izjava Ženske sekcije SSH-a kojom se podržava bespogovorno pravobraniteljica (šefica), a ne zaposlenice, izuzetno nas brine i ujedno dijelom čini gnjevnima.

Umjesto da Ured promovirajući ravnopravnost ujedno i unosi nove obrasce ponašanja - bez hijerarhije koja već sama ima ugrađen mobbing i nepoštivanje osoba prema sposobnostima i postignućima, već prema unaprijed određenoj strukturi - dobile smo (najblaže rečeno) pohvalu lošem rukovođenju i iskazivanje prijezira prema radu zaposlenica Ureda, a potom i udruga koje djeluju na civilnoj sceni.
Ne znamo kako drugdje, ali u našoj organizaciji, i svim organizacijama s kojima usko surađujemo, radi se preko granica izdržljivosti, bez postavljanja pitanja o radnom vremenu. Mnoge udruge mogle bi podučavati institucije kako se radi na organizacijskom razvoju, principima dobrog upravljanja i građenju timova, a posebno efikasnoj realizaciji zadataka. Bez unaprijed osiguranih budžeta.
Dosta nam je negativne slike koja se nudi javnosti o udrugama bez jasnih i provjerenih argumenata.

Gospođu pravobraniteljicu moramo upitati – gdje je stekla znanje koje joj je osiguralo mjesto dužnosnice? Zašto je deset godina surađivala (i zarađivala) s nevladinim udrugama kad tamo sjede neke neradnice, neprofesionalke i neukrotive osobe koje ne poštuju sustav?

Za B.a.B.e.
Sanja Sarnavka