Estradni feminizam

Prisilna terapija zbog ometanja kampanje

„Ne mogu suosjećati s njom“, izrekla je za Jutarnji list Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e. na upit zašto zlostavljane žene ostaju uz svoje partnere koji ih maltretiraju i kao komentar izjave voditeljice RTL-a da i dalje voli supruga koji je tuče.

Da mnogi ne razumiju uzroke koji zlostavljanu ženu ostavljaju u zamci nasilja i da vjeruju da postoji opravdani razlog zašto je uopće izložena nasilju, mehanizam je koji omogućuje da prema nasilju u vezama ostani ravnodušni ne samo pojedinci već i državne institucije obavezne prijaviti i sankcionirati nasilje.

Kad se neznanju i osudi pridruži istaknuta feministkinja, svi mogu biti mirni, nitko se ne treba osjećati kriv, društvo može odahnuti. Žena je tučena zato jer je glupa i neprijemčiva za zaključke koji proizlaze iz očiglednih činjenica, pa je nekako i jasno da dobije batina. Žena je zlostavljana zato što to očigledno voli, pa ne možemo s njome suosjećati. Da je žena glupa, pokazala je jer nije razumjela i „bacila u vodu sve kampanje osvještavanja kojima ta udruga nastoji zaštititi žene diljem Hrvatske“, a pokazala se i krajnje neodgovornom prema učincima tih kampanja i svojim javnim ljubavnim očitovanjem prema nasilniku ih ugrozila.

Kao javna osoba trebala bi imati više odgovornosti prema kampanjama udruge B.a.B.e., poručuje javnosti Sarnavka i pokazuje da je relacija između nje i žena, lišena razumijevanja i suosjećanja, upravo mjera u kojoj pristaju u okvire kampanja njezine organizacije.
„U odgoju takvih žena ima nešto što ih je učinilo mazohistkinjama“, rekla je Sarnavka i predložila prisilnu terapiju. Koja je razlika između ovoga feminističkoga uzleta u kojem javno opasne i neosviještene ometalice kampanja želimo skloniti od oka javnosti na prisilnu terapiju i prastare prakse da se za javni poredak i obiteljski ugled opasne neposlušne kćeri, supruge i sestre utamniče na prisilno liječenje?

Što zapravo postoji u odgoju „takvih žena“? Što postoji u odgoju svih nas žena?

Kroz sve faze ženskih života roditelji, crkve, mediji, literatura, udžbenici i država veličaju brak i obitelj kao svetinju, razlog za trpljenje i krunu životnog uspjeha svake žene. Žene su smještene u svijetu u kojem haljinu prodaje obećanje osvajanja i zauzimanja nekog muškarca, a muško odijelo obećanje poslovnog uspjeha i jala poslovnih konkurenata. Žene su smještene u svijet usporedo uz reality show Mijenjam ženu, u kojem na kraju svake zamjene muškarac ocjenjuje kulinarske, domaćinske i socijalne vještine dodijeljenog mu privremenog surogata za vlastitu spremačicu, odgajateljicu i kuharicu i trpljenje tuđih hirova, što fantastično oslikava što je sadržaj riječi žena, dok nikome ne padne na pamet da nju upita o kvalitetama muškarca.

Žene su smještene u društvenu organizaciju u kojoj djeluje ministarstvo obitelji, obavezna je školska lektira u kojoj se Ana Karenjina baca pod vlak i reklamna mašinerija kao poželjan stil života promovira zlostavljanje obitelji kao dovoljan razlog da muškarcu omogući nesmetano pijenje piva i gledanja nogometa. U toj je društvenoj organizaciji bračni neuspjeh još uvijek za ženu tragični brodolom, životni neuspjeh, neispunjenje svrhe i i prijetnja osobne i društvene usamljenosti i izoliranosti.

Posebno ako joj je suprug sedam godina mlađi, što nije propušteno spomenuti niti u jednom tekstu koji sladostrasno razvlači detalje iz osobnog života poznate javne osobe, opravdavajući svoje voajerstvo i dodatnu viktimizaciju žrtve izlikom da je kao javna osoba posebno izložena oku javnosti. Istovremeno sa ovom medijskom poslasticom javnog obračuna neskladnog para tekst i novinska fotografija prikazuju ofucanog Lupina sa mladom, dakako neimenovanom „svojom novom djevojkom“, za koju nikome nije palo na pamet da istakne koliko je godina mlađa i novija.

Koga tu treba preodgajati i prisilno liječiti?

Pa zar je u tim okolnostima teško razumjeti ženu koja o ljubavi prema mužu, još toliko mlađem, govori ono što društvo očekuje čuti od nje i njezinu nevoljkost da odustane od svima nam projicirane željene bračne slike?

Koga tu treba preodgajati i prisilno liječiti, zlostavljanu ženu ili cijelo društvo sa svojim predrasudama, stereotipima i nejednakim mjerilima?

Feminističke aktivistkinje vode kampanje i pišu knjige upravo zato da bi upravo u ovakvim slučajevima razotkrile partijarhalni model koji oblikuje i definira ženu tek u odnosu na muškarca i ustoličuje nejednakost na svim područjima života, počev od toga u čiju korist smije biti dobna razlika, preko toga tko koga smije mlatiti pa do toga tko je bolji za nositelja stranačke liste u svakom zabitom selu.

„Ne mogu razumjeti “, šlagvort je na koji feminističke aktivistkinje reagiraju da bi objasnile uzroke pojave da lijepa, zdrava, mlada, radno sposobna i u svemu iznadprosječna osoba dijeli odgojem stečenu društvenu predrasudu prema vlastitom ostajanju i postojanju bez partnera i toliku količinu vjere u vlastitu inferiornost da se dade sustavno zlostavljati, razumijevajući svoje predrasude i svoj osjećaj straha od samostalnog postojanja kao ljubav.

„Ne mogu suosjećati s njom“, razotkrila je svoje zastupanje ženskih interesa Sarnavka upravo u mjeri u kojemu pristaju biti objekt kampanja i estradnog feminizma. No čak i estradni feminizam nosi svojih odgovornosti, pa bi Sarnavka barem zbog obzira prema kampanjama svoje organizacije trebala pročitati literaturu koju velikodušno, uz prisilno liječenje, nudi zlostavljanoj ženi.


Mali Lošinj 12. lipnja 2006.