Crkva se percipira kao četvrti stup vlasti

Anna Maria Grünfelder potrošila je lijepu površinu novinskog papira ne bi li nabrojala što sve zamjera stavu Ženske mreže Hrvatske o utjecaju Katoličke crkve na kršenje ženskih prava u Hrvatskoj, te je pritom nanizala riječi poput nepromišljenost, površnost, pomanjkanje svake logike, ideološke predrasude, more gluposti, nesuvislost (više puta), no na ukupnoj popriličnoj novinskoj površini sama nije izrekla niti jedan argument protiv tvrdnji Ženske mreže da je Katolička crkva jedna od moćnijih brana promjenama za žene.

Inicijativa Ženska mreže joj oduzima dah, ne može se oteti bijesu, ne da se ucjenjivati i iznuditi solidarnost, no van nabrajanja svojih fizioloških i emocionalnih reakcija ne potkrepljuje brojne slikovite forme kojima izražava neslaganje sa stavom Ženske mreže.

Ženskoj mreži Hrvatske, političkom savezu organizacija kojima je osnovni cilj zagovaranje i traženje promjene za žene, prigovara tvrdnjom da je Katolička crkva sredina koja se mijenja tek toliko da ostane ista. Položaj „kamene stijene u mijenama povijesti“ upravo je zbog svoje nepromjenjivosti i nevoljkosti za promjene označen od Ženske mreže kao prepreka postizanju balansiranijeg položaja spolova, što bi iziskivalo brojne i korjenite društvene promjene kojima se Crkva učenjem i praksom protivi.

No Ženska mreža nije niti pokušala nešto tako preuzetno kao što je mijenjanje Katoličke crkve, već je zatražila preispitivanje i reviziju posebnog položaja Katoličke crkve, za što smatramo da proturiječi Ustavu RH. Grünfelder kaže da je naivno zamisliti da se ugovorima diktiraju uvjerenja, tradicije i duhovna baština. Dakako da se ne mijenjaju ugovorima, već društvenim praksama. A da društvene prakse korenspondiraju s ugovorima, svjedoči upravo insistiranje Crkve na ugovorima, te svjedočenje Jure Radića, koji kaže da su ugovori kompromis (nakon tvrdih pregovora).

Jedna od takvih društvenih praksi su i vjerske dogme u udžbenicima, ne samo udžbenicima vjeronauka, koji jest izborni predmet, već i svim ostalima, koji oživotvoruju ugovornu obvezu RH da će u odgojnoobrazovni sustav na svim razinama ugraditi kršćanske vrijednosti. S kojima Ženska mreža na razini u Feralu nabrojanih „Ne ubij! Ne laži! Ne svjedoči krivo! Ne izrabljuj drugoga!“ nema nikakvih problema, dok se za kršćanske vrijednosti ne počnu izdavati osude prezervativa, izričit zahtjev da se majka u interesu djeteta ne zapošljava i osuda istospolnih obitelji kao neprirodne opačine.

“Crkvi je bitnije štititi sebe, nego braniti prava čovjeka“

Tvrdnja Grünfelder da nije zabranjeno koristiti se vlastitom glavom i da se može biti vjernik u širokom dijapazonu između bespogovorna posluha i apsolutna neposluha neprimjerena je diskursu u kojemu se govori o obrazovnom sustavu u kojemu se daju ocjene, te pri čemu upravo bitka za vodeći utjecaj u školama svjedoči koliko je taj utjecaj moćan. Da, mi tvrdimo da je za položaj žena poguban i štetan, upravo kao što i sama Grünfelder kaže da je „u konkretnim sukobima oko crkvenog naučavanja i osnovnih prava žena Katoličkoj crkvi bitnije štititi instituciju, tj. sebe, nego braniti prava čovjeka“.

U moru proizvoljnih tvrdnji, izazvanih već spomenutim gubitkom daha i naletom bijesa, Grünfelder spočitava autoricama stava da ne razlikuju vjeru i korištenje vjere, što dokument Ženske mreže opovrgava, jer je u njemu riječ upravo o privilegiranom položaju Katoličke crkve (što je korištenje vjere) i odnosu države prema dogmama Katoličke crkve (opet korištenje vjere).

Grünfelder od Ženske mreže traži dokaze i očitovanje o metodici kojom su autorice došle do spoznaje o utjecaju Crkve u pravosuđu. Upotrebom jednostavnih metodologija čitanja novina i korištenja vlastite glave lako je pronaći paradigmatske slučajeve: svećenik Čuček, seksualni zlostavljač malih djevojčica, koji je pospremljen u mirovinu umjesto u zatvor, uz obrazloženje da je dobar katolik, slučaj svećenika koji je potrošio novac na vrući telefon, a umjesto kaznene prijave dobio premještaj u drugu župu, slučaj vjeroučiteljice na koju je primijenjeno kanonsko pravo, a prekršen Zakon o radu (sve nakon mjeseci plaćenog izopćenja sa radnog mjesta), slučaj zvonjave crkve suprotne Zakonu o zaštiti od buke, na što država upućuje žalitelja da se obrati biskupu, slučaj zlostavljane žene koju sudski pravorijek uputi na svetost sakramenta braka, i tako dalje, i tako dalje. Spremne smo ići i dalje i ustvrditi da se u nas Crkva pomalo percipira kao četvrti stup vlasti, pa upravo stoga tražimo od države u kojoj živimo da skreše samovolju uprave, pravosuđa i svih drugih tijela države koji ne luče vjeru od vulgarnog korištenja vjere na način da ne protežiraju jednu crkvenu instituciju, koja sa svojim predstavnicima, griješnim ljudima krvavima ispod kože, ide upravo toliko silovito i toliko daleko koliko joj se dozvoli.

I što ako smo umjesto naziv Sveta stolica upotrijebile kolokvijalni izraz Vatikan, koji koriste pravni analitičari, novinski izvjestitelji, političari, pa i Grünfelder u svojim ranijim tekstovima?

“Tko nije za nas, protiv nas je“

I na kraju ostaje pitanje tko pretendira da istupa u ime svih žena. Možemo li zamisliti rečenicu koja glasi: „Ne želim da muškarci u ime muškaraca i u ime ljudskih prava istupaju s nelogikom i nesuvislošću, jer na taj način potvrđuju poznate predrasude... ne želim da bilo tko izjednači muškarce s nesuvislošću, nepromišljenošću, površnošću“, a motiviranu blesavim istupom nekog muškarca ili skupine muškaraca? Teško da će netko na taj način braniti muški identitet - ne samo zato jer nabrojane odlike nisu kolektivne odlike muškoga roda - nego jer je teško zamisliti tako golemi kolektivitet, odvojen od individualnih, obrazovnih, socijalnih, političkih, klasnih i ideoloških razlika.

Pozicija Grünfelder da brani isto tako veliki i nehomogen entitet pred „pucnjem“ (zašto ratnički rječnik?) Ženske mreže, stavlja je u upravo isti položaj koji prigovara Ženskoj mreži: da govori u ime svih žena. Ako govorenje o utjecaju koga ili čega na položaj žena jest činjenica govorenja u ime svih žena, onda to čini Grünfelder upravo toliko koliko i Ženska mreža. Bez daha i puna bijesa, možda također neće biti željena glasnogovornica (većine) ženskih interesa, ako zanemarimo da je prebrojavanje baze i ispitivanje legitimnosti javnog istupanja u građanskom društvu u međuvremenu postalo deplasiranim i nepristojnim.
Kao što Grünfelder i Ženska mreža ne komuniciraju telepatski sa svim ženama i ne zastupaju interese svih žena, tako Grünfelder ne komunicira telepatski sa Ženskom mrežom. Stoga je posve neumjesno pretpostavljanje Grünfelder da Ženska mreža vjerojatno očekuje njezinu žensku solidarnost, da može misliti da njezin stav znači izdaju ženskih interesa, da zna što Ženska mreža misli da je ženska solidarnost ili da Ženska mreža može biti uvjerena da „tko nije za nas, protiv nas je“.

I kad je bez kisika i uz prisustvo bijesa, proizvoljnosti i nagađanja je previše.
Jednostavno, Ženska mreža istaknula je svoj stav i svoje političke zahtjeve državi u kojoj živi i djeluje, a ne Crkvi; savjetujemo pažljivije čitanje na old.zenska-mreza.hr

Mali Lošinj 31. svibnja 2006.