| Nazad | Glavni Menu | OD TOOLKIT |
Kako koristiti dinamiku?
Mnogi organizacijski problemi na prvi pogled kao da ukazuju na jednostavno i direktno rješenje. Većinom su ti problemi opisani negativnim formulacijama: ciljevi su previše nejasni, nedostaje ekspertize, nitko se ne drži dogovora. Rješenja izgledaju kao okrenuti negativi: jasnije definirati ciljeve, početi sa izgradnjom kapaciteta, pristati na dogovaranje.
Međutim, jednostavna rješenja najčešće ne uspijevaju, jer djeluju neke druge sile. Često na potencijalni kapacitet organizacije utječu skriveni mehanizmi. Te sile zovemo dinamika problema. Dinamika često objašnjava zašto specifični problem nije bio riješen kapacitetom organizacije za samoozdravljenje. Ta dinamika može nevidljivo hraniti problem. Ona
onemogućava uspješnost jednostavnih rješenja. Rastući individualizam, primjerice, objašnjava zašto su zapovijedi u hijerarhijskim organizacijama, usmjerene od vrha prema dolje, postale manje efikasne.
Poznavanje dinamike problema može pomoći da se pri pokušaju rješavanja problema u obzir uzmu ti skriveni faktori. Prepoznavanje dinamike može pomoći da se spriječi traženje jednostavnih rješenja.
Dinamike same su često vrlo otporne i teško da je ikad moguće njima upravljati.
Postojanje većine NVOa u zemljama bivše Jugoslavije započelo je za vrijeme ili nakon rata.
Društvo se suočavalo sa ogromnim problemima vezanim za rat i vladine organizacije (VO), zbog svoje veze sa sukobljenim strankama, nisu mogle vladati situacijom.
Volonterske akcije civila, u početku jedva organizirane, nastojale su donijeti malo olakšanja. Nastalo je mnogo ženskih inicijativa. Neke feminističke organizacije, koje su već postojale i prije rata, postale su aktivne kao organizacije koje donose olakšanje. Izbjeglice, žene žrtve rata, traumatizirane žene i djeca dobili su pomoć, podršku i sklonište.
Prilično brzo desila se ogromna invazija organizacija međunarodne humanitarne pomoći, praćena donatorskim organizacijama različitih nacija i svi su oni tražili mogućnost kako ponuditi pomoć. Ta se invazija posebno događala u Bosni i – nešto manje – u Hrvatskoj. Srbija je stavljena pod sankcije međunarodne zajednice, pa mnoge NVOe nisu profitirale od tog međunorodnog poriva za pomoć, druge su primile pomoć ali su zakasnile. Pomaganje svježim inicijativama žena volonterki izgledalo je kao dobar način za izražavanje međunarodne solidarnosti. Tako se mnogo ženskih akcijskih grupa i inicijativa pretvorilo u NVOe, jednu međunarodno prihvaćenu organizacijsku formu za primanje strane financijske podrške.
Rođena je zajednica NVOa. Bez modela NVOe, bez tradicije NVOa, ali bogata jakim idejama, energijom, entuzijazmom, ljudskom snagom i...novcem. Donatori općenito nisu ulagali puno truda u provjeravanje pouzdanosti NVOa s kojima su radili.
U početku, te su mlade organizacije općenito funkcionirale prilično dobro. Entuzijazam je nadoknadio eventualni manjak organizacijskog iskustva i znanja. Potrebe u društvu bile su ogromne, a snaga akcije bila je tome proporcionalna. Tako dugo dok je potreba bila preokupirajuća, većina organizacija nije patila od svojih nesavršenosti.
Organizacije sposobne izvršiti želju donatora da umanje probleme vezane za rat bile su pregažene od strane donatora koji su se međusobno natjecali u trošenju. Ekonomskim rječnikom: donatori su bili na tržištu prodaje. Neki su donatori nudili novac za dobro definirane projekte, drugi podršku, treninge, potrepštine za izbjegličke kampove. Posebno su NVOe koje su pružale psiho-socijalnu pomoć (kao ključni proizvod većine novih ženskih organizacija) mogle birati od koga žele biti trenirane, educirane ili subvencionirane za svoje projekte. Efekt toga bila je lagodna ponuda potrepština i pažnje (iako ne uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme), ponekad predoziranje mogućnostima treninga i edukacije i često (posebno u velikim gradovima) pristup sredstvima za pomagački rad. Tako su relativno male NVOe, sa 3 do 10 aktivista/ica, mogli sklopiti ugovore sa mnogo ljudi koji su bili sposobni obavljati sve veći posao posjećivanja izbjegličkih kampova, zbrinjavanja žena i djece u skloništima, savjetovanje i sl.
Osoblje NVOa je raslo po broju, često i prije no što je bila organizirana ili kristalizirana vlastita struktura i proces donošenja odluka.
Većina mladih NVOa nije imala drugog modela od čvrsto organiziranog samoupravljanja, ili horizontalnog antiratnog ili ženskog pokreta. Horizontalna konzultativna struktura izgledala je mladim NVOama kao najpoželjnija, ali u okolnostima brzog rasta, horizontalnost koja troši puno vremena nije zadovoljavala.
Aktivisti/ce koji/e su osnovali/e organizaciju vratili/e su se na svoj raniji način donošenja odluka: vođa, dva/ije, ili mali voditeljski tim, postali su oni/e koji/e određuju politiku i suštinu donošenja odluka. Kontakti sa donatorskim organizacijama, drugi važni kontakti prema van, finacijska kontrola i kontrola osoblja, sve je bilo centralizirano.
NVOe rođene u drugo vrijeme, bez ogromnih zahtjeva uzrokovanih ratom, imale su priliku za organski razvoj. Osnivači/ce su dugo vremena srž odlučivanja u organizaciji. Ako je organizacija uspješna i preživljava (a ne prežive sve), postepeno se ukaže i mogućnost financiranja. Neke organizacije neće nikad biti financirane i nastavljaju se bazirati na volonterskom radu, druge će dobiti neka sredstva koja će im omogućiti da dio volonterskog rada pretvore u plaćena radna mjesta. Profesionalno osoblje ulazi u organizaciju i po sistemu pokušaja i pogrešaka, neke organizacije nauče kako se nositi s tim novim uvjetima. A neke ne nauče.
Čak i ako organizacije dobiju vremena za taj postepeni razvoj, taj proces razvoja neće proteći bez problema. Mlade NVOe će se sretati sa podmetanjima, unutarnjim konfliktima, problemima s donatorima/cama i borbama za moć. Ali 'normalni' razvoj vodit će prirodnoj selekciji: organizacije koje izgleda nisu sposobne živjeti će nestati, one koje su uspješne će preživjeti, rasti i ući u novu fazu razvoja.
Ta prirodna selekcija je na djelu u zemljama bivše Jugoslavije, ali na neki način odgođeno, jer je novac bio dostupan i onim organizacijama koje ni u početku nisu imale kvalitetu pružanja dobrih usluga.
Neko vrijeme poslije rata, strani donatori počinju prebacivati svoj interes u druge dijelove svijeta. Afganistan ima potrebe, Irak postaje slijedeća točka međunarodnog interesa. Internacionalna humanitarna pomoć se povlači, ostavljajući iza sebe NVOe koje su se navikle na njihovo financiranje. Svuda je panika. Neki strani donatori su voljni nastaviti davati novac, a neki samo u slučaju da NVOe promijene svoje ciljeve i udovolje prioritetima koje postavljaju vlade njihovih zemalja. Trgovanje ženama, na primjer, postaje tema koju su neki donatori još uvijek voljni plaćati. Neke NVOe prilagođavaju svoje ciljeve i počinju pokrivati i tu temu. Tako će možda preživjeti, ali nema sredstava za njihov prvobitni rad: pomaganje izbjeglicama, tretiranje trauma vezanih za rat, borbu protiv seksualnog nasilja.
Nacionalna vlada ili lokalne zajednice ponekad mogu donijeti malo olakšanja, ali subvencije iz tih izvora nisu usporedive s iznosom novca koji su NVOe navikle dobivati.
Nedostatak novca uzrokuje borbe za dostupne donatore i njihov novac. Ta borba ne odvija se samo između različitih NVOa nego i unutar samih organizacija, što slabi njihovu stabilnost. Više se ne mogu produživati ugovori plaćenim profesionalkama/cima, a vodstvo nastoji kontrolirati tok novca gdje god je to moguće.
Koliko god tužno to bilo, povlačenje donatora može imati pozitivne efekte na zdravlje zajednice NVOa. Svi neadekvatni razlozi za nastavak rada koji su nastupili jer su to donatori plaćali/e, mogu se ponovno razmotriti.
Došao je trenutak za čvrsto preorijentiranje ciljeva. Zašto mi postojimo? Što to želimo postići?
Posljedica toga je da većina NVOa poduzima velike promjene.