Snježana Čikardić iz Slavonskog Broda - jedna od tisuće žena koje su dobile otkaz u dikensovskoj Hrvatskoj devedesetih

U potrazi za izgubljenim poslom

Početkom devedesetih, nakon deset godina rada na mjestu tehničarke u mega-tvrtki «Đuro Đaković», Snježana Čikardić dobila je otkaz s obrazloženjem, dobivenim kasnije u okolnostima pijanstva bivšega šefa, da je «postala komunjara».

Dvoje maloljetne djece trebalo je odškolovati, a mjesečno je primala 18 hrvatskih dinara alimentacije. U tom je trenutku kutija «Čokolina» koštala 20 HRD-a.

Danas s ponosom gleda svog sina sa zanatom i kćer na kraju studija. I dalje uporno traži stalni posao, svjesna da joj društveni angažman i javno iznošenje stavova o položaju žena u tome nimalo ne pomažu.

Euforija je osjetna, lebdi zrakom poput čestica ambrozije, ali tako i mora biti u trenutku kada jedna država ostvari cilj koji je dugo priželjkivala, za koji je dugo radila. Hrvatska je, dakle, započela pregovore s Europskom unijom što je korak bliže i konačnom cilju - primanju u ravnopravno članstvo.

Bez namjere da nekome osobno kvarimo dobro raspoloženje, taj pomak u odnosima sa svijetom valja promatrati i malo hladnije glave: hoće li pregovori, pa potom članstvo u ovoj uniji država donijeti boljitak stanovnicima Hrvatske, napose ženama? Pitamo, jer život im je u ovoj zemlji iznimno težak, svakodnevno su izložene najgorim oblicima zlostavljanja, a samo zato što ne moraju biti zamotane u bezlične krpe poput žena iz islamskoga svijeta stječe se dojam da im je sasvim u redu.

Samo dva izvještaja objavljena tijekom rujna govore, međutim, nešto sasvim suprotno.

Kako reagirati u slučaju nasilja u obitelji

Prema izvještaju kojeg je objavilo Ministarstvo vanjskih poslova tijekom prvih šest mjeseci 2005. godine u policijskim postajama diljem Hrvatske 14.785 puta zazvonili su telefoni s pozivom za pomoć protiv nasilja. Policija je izravno intervenirala 7.500 puta. U većini slučajeva bila je riječ o nasilju muškaraca nad ženama i djecom. Premda nema objašnjenja što je s isto toliko slučajeva u kojima policija nije intervenirala, ti jezivi podaci o navadi hrvatskog muškarca da mlati i maltretira žene u svojoj blizini, kao i djecu još su jedna potvrda ozbiljnog problema na kojeg malobrojni, ali uporni - većinom žene organizirane u nevladinom sektoru - već godinama upozoravaju.

Brojke su poznate, s godinama se povećavaju, nitko ne može reći da ih nije znao, a muškarci i dalje mlate i ubijaju. Najnoviji statistički izvještaj nekim je čudom zaintrigirao i najviše državne instance te je Vlada donijela «Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji» koji, nažalost, možemo prihvatiti kao lijepu, ali krajnje naivnu gestu. Premda pun uputa kako koja državna služba - policija, socijalna skrb, psiholozi - treba reagirati i ponašati se u slučaju nasilja u obitelji (mediji su najviše isticali uputu da se nasilniku oduzme oružje i ako posjeduje dozvolu za njegovo držanje), «Protokol» u stvarnom životu nikoga ni na što ne obavezuje. Može, i vjerojatno hoće, zatresti tankoćutnost koje individue, možda neka ophodnja neće premlaćenoj ženi izgovoriti da je «dobila što je i tražila», ali ako izostane ta osobna empatija - ništa se dogoditi neće. Žena će i dalje biti premlaćena, nezbrinuta, ostavljena bez pomoći. Neće biti izgrađeni novi sigurni prostori u koje se mogu skloniti, neće se povećati broj (niti smanjiti novčani iznosi) zdravstvenih usluga koje su im u takvom trenutku potrebni.

Nasilnicima se, samim postojanjem «Protokola», ništa dogoditi neće.

Nezaposlenost kao oblik zlostavljanja

Osim izostanka efekta učinkovitosti, zapravo jedinoga što zlostavljanima treba, «Protokol» i svojim sadržajem potiče na zaštitu samo nekih žena i u samo nekim situacijama.

Već svojim naslovom sugerira da zaštititi treba samo onu ženu kojoj se nasilje događa u obitelji. Premda u uvodnim opaskama stoji da ih treba zaštiti i od izvanbračnih ili prošlih partnera, od nasilja izvan onoga što se tradicionalno podrazumijeva pod pojmom «obitelj» žene po ovom «Protokolu» nemaju zaštitu.

A ono se događa: na poslu, u školama, na ulici, u restoranima… Muškarci u Hrvatskoj nasilni su prema ženama bili s njima u «obiteljskim» odnosima ili ne.

Koliko je ukorijenjeno shvaćanje da nasilje nad ženama i nije nešto što se ne bi smjelo raditi mogli smo tijekom rujna iščitati i iz rezultata dvomjesečne ankete internet portala www.mojposao.hr. Jedna od najvećih on-line burzi poslova na uzorku od pet tisuća ispitanika, a kojim je obuhvaćeno 147 zanimanja, izbacila je sljedeće brojke: muškarci u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju 19,4 posto više nego žene, i to u svim obrazovnim, kvalifikacijskim grupama, na svim hijerarhijskim nivoima. Najstrašnije su razlike u struci inženjera informatike gdje muškarci zarađuju 56,1 posto više od svojih kolegica inženjerki, dok su u kategoriji «poslovno savjetovanje i ispitivanje tržišta» muškarci bogatiji za 44,7 posto.

Već i vrapci na grani znaju da su najveće spolne razlike na menadžerskim pozicijama, odnosno da do tih «visina» žene vrlo teško stižu, a kada stignu imat će 47,7 posto manje prihode. A riječ je o anketi koja je obuhvatila rijetke žene u Hrvatskoj koje rade, dok većina njih, kao što znamo, nema posla: dvije trećine nezaposlenih u Hrvatskoj su žene.

I to je zlostavljanje. Ne samo psihičko, nego i fizičko. Jer, da bi se tijelo, organizam, vlastito i ono svoje djece, održalo na životu potrebno ga je hraniti. Zdravo. Redovito. Svaki dan. Alimentacija za kutiju «Čokolina» Snježana Čikardić iz Slavonskog Broda, sasvim sigurno, vrlo dobro zna o čemu govorimo.

Početkom devedesetih, nakon deset godina rada na mjestu tehničarke u mega-tvrtki «Đuro Đaković», dobila je otkaz. Našla se «na ulici», bez supruga, s dvoje maloljetne djece i obrazloženjem dobivenim u okolnostima pijanstva bivšega šefa - otkaz je dobila zato što je «postala komunjara». Tako je, naime, doživljeno njeno članstvo u SDP-u. Bila je samo jedna od tisuće žena za koje je tih godina određeno da se otkazima smanji broj od 15 tisuća zaposlenih u tvrtki, u gradu i regiji gdje su izbori za neka druga zaposlenja vrlo mali ili nikakvi.

Među najbolnijim sjećanjima naše sugovornice na te prve dane otkaza jest sjećanje na plač žena, njihov osjećaj da su manje vrijedne od onih koji su ostali, očaj i strah od neizvjesne budućnosti.

Snježana Čikardić svojom srećom smatra to što je mogla živjeti u roditeljskoj kući, a prvi je šok prebrodila zakupom voćnjaka u kojem se iscrpljivala od jutra do mraka. Potom je uslijedilo prihvaćanje bilo kakvog posla: prodaja u dućanu, kafići, peglanje stolnjaka za restorane, pranje stubišta, prodaja na tržnici... Dvoje maloljetne djece trebalo je odškolovati, a mjesečno je dobivala 18 hrvatskih dinara alimentacije. U tom je trenutku kutija «Čokolina» koštala 20 HRD-a.

Bilo je samo pitanje vremena kada će se iscrpljivanje, stalan strah i pritisak odraziti na njezino zdravlje - bolesti su je prisilile da stane i preusmjeri svoj nepresušni optimizam i vjeru da je moguće živjeti uzdignute glave i kada sve govori protiv toga.

Smatrajući da joj je radi sebe same, žena poput nje, uostalom i radi vlastite djece, dužnost kreirati bolji svijet, uključila se u rad Foruma žena SDP-a, nevladinih udruga, gradskog povjerenstva za ravnopravnost spolova, te niz volonterskih akcija kojima se upućuje na probleme, te svojim primjerom pokazuje da ženska solidarnost može uspjeti.

Pomoć operiranoj kolegici

Principe ženske solidarnosti koje je, zahvaljujući majci i podršci djece, razvijala u vlastitom domu, danas neumorno širi i među drugim ženama. S jednakom strašću pomaže kolegici operiranoj od raka dojke u teškom fizičkom poslu pranja stubišta, kao što mladim djevojkama obrazlaže da ne pristaju na neljudske uvjete rada raznih «gazda», da kao prodavačice u dućanu gdje rade za minimalnu plaću imaju pravo na pola sata odmora, da po isteku ugovorenog radnog vremena mogu otići s posla, da vjeruju u mogućnost opstanka i kada im se prijeti otkazom.

Snježana Čikardić nikada nije prestala tražiti stabilan i trajan posao, ali danas je sasvim svjesna da joj društveni angažman i javno iznošenje stavova u tome nimalo ne pomažu. Većina je poslodavaca zasigurno doživljava kao trouble makera, samo zato što smatra da i žene imaju pravo na human odnos - na poslu, u školi, u životu.

I ne odustaje. Prije nekoliko mjeseci osnovala je udrugu samohranih roditelja koje, dakako, u 90 posto slučajeva čine žene. S ponosom gleda sina sa zanatom, kćer na kraju studija i dalje uporno traži stalni posao.

Snježana Čikardić održala je sebe, dvoje djece, pomogla i inspirirala velik broj žena. Ona je živa osoba, a ne statistički podatak, brojka, dio birokratskog izvještaja.

Život koji hrani, oblači, njeguje, čuva. «Protokoli» za to nisu predvidjeli nikakvu nagradu, čak ni pomoć. Pa makar u iznosu koji odgovara cijeni jednog šampanjca koji će se ovih dana ispijati u birokratskom središtu nove zamišljene zajednice zemalja.

Hoće li se u tom trenutku sjetiti - žena?

Nataša PETRINJAK

Novosti broj 303, 2005.