|
Pitanja javnosti o slučaju Magaš |
|
|
|
Administratorica
|
|
Srijeda, 10 Kolovoz 2005 |
Ana Magaš (27) ubila je supruga sredinom ožujka[1], a prema njenim navodima, medicinskoj dokumentaciji i riječima sudskog vještaka – radilo se o samoobrani. Imala je na tijelu modrice koji su ukazivale na premlaćivanje i gušenje. Međutim, nadležni sudac, koliko smo iz medija upoznate, medicinsku dokumentaciju i dokaze nije smatrao presudnima za donošenje presude.
Ana je osuđena, istina nepravomoćno, nakon svega 6 mjeseci, na kaznu od 9 godina i 6 mjeseci, kao što njena majka kaže „Taman koliko je trajao brak“.
Možemo otvoriti brojna pitanja: koliko je muškaraca koji su ubili svoje supruge, partnerice, bivše supruge i partnerice osuđeno tako brzo i/ili tako oštro? Kolika bi kazna bila za njih da su učinili ubojsto u samoobrani? Koliko su telegrama sućuti primile obitelji žena iz Petrinje u ožujku ove godine? Da li je predjsednik Mesić i njima uputio pismo sućuti i podrške? Da li je šest do sedam tisuća ljudi bilo na sprovodu, osjećajući jaku empatiju i bol? Da li je itko u Slavonskom Brodu 2003. godine osjećao odgovornost ili sućut za sugrađanku koja je ubijena usred grada, usred dana?
Želimo otvoriti još jednu diskusiju: kada čitamo o nasilnicima (incest, silovanje, obiteljsko nasilje), njihov opis je nerijetko popraćen opisima kao «uzoran građanin», «dobar susjed», «brižan otac» i slično. O Ani ne znamo ništa, nitko nije imao potrebu navesti o njoj par ljudskih osobina, koje zasigurno ima.
U Hrvatskoj nastojimo regulirati zakone o nasilju u obitelji, uvodimo praksu osvještavanja stručnjaka/inja različitih područja o problematici nasilja protiv žena. Pratimo svjetske trendove i teorije, prakse i pristupe. Međutim, postavljamo još jedno pitanje – koliki je broj sudaca/kinja u Hrvatskoj upoznat sa sindromom zlostavljane žene.
Sindrom zlostavljane žene opisuje obrasce psiholoških i ponašajnih reakcija koji se mogu uočiti kod žena koje žive u nasilničkim odnosima, a mogu biti značajne za objašnjenje percepcije opasnosti koja može voditi u agresivno ponašanje (uključujući ubojstvo). Smatra se podvrstom posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a smatra se normalnim odgovorom prestrašenog ljudskog bića na nenormalnu i opasnu situaciju. Kao takav se koristi u sudskoj praksi u nekim državama od kasnih 1970-ih kao izuzetno važna komponenta u razmatranju slučaja i donošenja presude. Naravno, o njegovom postojanju ekspertizu moraju postaviti stručnjaci/kinje iz tog područja.
Nameće li se bar trag sumnje da je višegodišnja izloženost nasilju (prema navodima Ana je doživjela: prijetnje pištoljem u glavu, premlaćivanje i bacanje na pod za Novu godinu, gađanje bocom u glavu na svadbenoj proslavi) usko povezana sa zadovoljavanjem većine kriterija Sindroma zlostavljane žene?
Naše osnovno pitanje, nakon svega što smo otvorile je da li u slučaju kada nas netko napade i pokušava ubiti nemamo pravo na samoobranu? Vrijede li naši životi jednako kao životi muškaraca?
|
