Seksualno nasilje u Hrvatskoj, kao gotovo i u svim zemljama, spada u red najmanje prijavljenih zloèina s najveæom proporcijom tamnih brojki. Dostupni podaci od strane policije i Državnog zavoda za statistiku više ukazuju na trendove nasilja, nego što se mogu uzeti u obzir kao relevantan broj stvarnih sluèajeva. Naime, tek uzimajuæi u obzir brojne podatke svjetskih istraživanja kako na jedno prijavljeno silovanje dolazi izmeðu 15 do 20 neprijavljenih, možemo probati procijeniti stvarnu rasprostranjenost razlièitih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj.

 Seksualno nasilje je obraðeno u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske u posebnom poglavlju, glava XIV „Kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog æudoreða“, a obuhvaæa èlanke od 188. (silovanje) do 198. (rodoskvrnuæe). Prema izmjenama tog dijela Kaznenog zakona iz 1998. i 2000. godine, silovanje u braku je takoðer uvedeno kao sastavni dio èlanka 188. odnosno kao kazneno djelo.

  Dostupni podaci MUP-a za 11 mjeseci 2005. godine (podaci do 01.12.2005.) ukazuju kako je prijavljeno 89 djela silovanja , od èega je 66 otišlo dalje na Državno odvjetništvo kao kazneno djelo silovanja, a ostala su formulirana kao «silovanja u pokušaju». Velika veæina žrtava tog djela su žene, najèešæe u periodu adolescencije i 20-im godinama života, za razliku od poèinitelja koji su uglavnom u 30-im i 40-im godinama. Na žalost, policija ne vodi statistiku o odnosu žrtve i poèinitelja silovanja, odnosno nemaju informaciju koliko je djela silovanja prijavljeno za silovanje u braku. Smatramo kako trebamo iskoristiti legalne državne mehanizme kako lobiranja kako bi se takve informacije sustavno vodile.

Broj prijava žrtava seksualnog nasilja policiji ovisi o èitavom nizu faktora: od naèina na koji se uzimaju izjave, uspjeha i vjerojatnosti za daljnje procesuiranje, ali i uvriježenim stavovima o seksualnom nasilju u društvu, a koji imaju i direktne i indirektne implikacije i na razmišljanje žrtve, kao i na reakcije policije.

  Prema neslužbenim podacima iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, nije prijavljeno niti jedno kazneno djelo silovanja u braku.

  Usprkos promjenama Kaznenog zakona, za kazneno djelo silovanja u braku postoje tek povremeni podaci, uglavnom medijski eksponirani, kao što je prvi sluèaj osuðenog silovatelja za silovanje u braku (Rijeka, veljaèa 2005., sluèaj Anton Šebalj – kazna zatvora od godinu i dva mjeseca).

  Pretraživanjem podataka Državnog zavoda za statistiku ustanovljeno je kako ni tamo nema informacija o odnosu žrtve i poèinitelja seksualnog nasilja, ali su dostupni podaci o broju sudskih presuda za silovanje i ostale oblike seksualnog nasilja unatrag nekoliko godina:

godina	presude za KZ silovanja	presude za KZ bludne radnje
2000.	56	26
2001.	47	46
2002.	44	54
2003.	63	63

  Nizak broj prijava za seksualno nasilje problem je s kojim se suoèavaju gotovo sva društva, a razlozi su brojni. Meðu njima su najvažniji razlozi osobne prirode, kao i oni vezani uz prepreke u pravosudnom sustavu:

Osobne prepreke	Prepreke u pravosudnom sustavu
Procjena kako je djelo suviše trivijalno ili neadekvatno da bi se prijavilo policiji	Policija ne želi ili ne može ništa uèiniti
Nije bio «pravi zloèin“ – ne odgovara mitu o pravom silovanju	Policija neæe smatrati da je to dovoljno ozbiljno i teško djelo
Nije bilo jasno da je postojala namjera nanošenja štete	Strah od toga da policija neæe vjerovati
Sama žrtva s tim izlazi na kraj	Strah od neprijateljskog i neugodnog tretmana na policiji i u pravosudnom sustavu
Smatra da se radi o osobnoj stvari	Strah i otpor prema policiji
Sram i nelagoda	Strah od sudskog procesa
Želja da obitelj i bližnji nikada ne saznaju za to – strah od reakcija obitelji i bližnjih	Nedostatak dokaza o samom zlostavljanju
Strah od moguæe osvete poèinitelja	Nedostatak znanja i informacije kako prijaviti dogaðaj
Samookrivljavanje ili okrivljavanje od strane drugih zbog dogaðaja	Nedostatak znanja i informacije o tome što su sve kaznena djela (npr. silovanje u braku)

(prema Mamula, 2005.: Prijava seksualnog nasilja u Seksualno nasilje-teorija i praksa )

 Kao što vidimo, jedan od glavnih razloga je nužnost poznavanja kaznenih djela, odnosno i informacije o tome da je silovanje u braku kazneno djelo koje je kažnjivo kaznom zavora od 1 do 10 godina. Veæina žena u Hrvatskoj ne zna za postojanje tog zakona. I iz iskustva drugih zemalja, kao i naših iskustava s izmjenama zakona, znamo da neki novi zakon ili izmjena prvo mora «zaživjeti», kao u samom pravosudnom sustavu, tako i u javnosti opæenito.

  Osim te glavne prepreke za prijave seksualnog nasilja, a pogotovo silovanja u braku, ekonomska komponenta je izrazito važna. Naime, teško je oèekivati da æe se u zemlji koja nema sustavno organizirane servise pomoæi i podrške za žrtve seksualnog nasilja i koju karakterizira i suviše mali broj Skloništa za žene žrtve nasilja, žene odluèiti prijaviti muža/partnera nasilnika.

  Tijekom 2005. godine u medijima su eksponirani brojni sluèajevi seksualnog nasilja protiv žena, i to naroèito oni u kojima su postojale negativne implikacije vezane uz policijsku ili sudsku praksu:

•  seksualno nasilje u Djeèjem domu Brezovica (neadekvatna istraga i zataškavanje sluèaja od strane Državnog odvjetništva);

•  sluèaj djevojke koja je kidnapirana, vožena u prtljažniku auta, pretuèena i silovana od strane Elvisa V. (36) i Danijela J. (21) (neadekvatna reakcija policije);

•  sluèaj Bulj, silovanje i ubojstvo maloljetne A. Bešliæ (odbaèena optužba za silovanje);

•  sluèaj silovanja maloljetnih djevojaka od strane dvojice vozaèa autobusa Božidar Santinij i Petar Santinij koji i dalje voze djecu iz okolnih mjesta u Zadar u školu (pitanje reakcije policije i Državnog odvjetništva);

•  sluèaj amerièke košarkašice u Gospiæu (neadekvatna istraga, bizarna presuda);

•  sluèaj prijave Novice Bogdanoviæa (43), inspektora Odjela za potrage Policijske uprave zagrebaèke, (odbijanje prijedloga tužiteljstva da se Bogdanoviæa pritvori zbog moguæeg utjecaja na svjedoke);

  Nakon svega možemo zakljuèiti kako nam za sada dostupni podaci policije, Državnog odvjetništva i sudova tek ukazuju na trend kaznenih djela seksualnog nasilja, a ne na stvarne brojke. Kako bi se promijenila situacija, potrebna je sustavna edukacija kako struènjaka/inja koji se bave ovom temom, javnosti opæenito, a pogotovo osoba iz riziènih skupina za ovo kazneno djelo, dakle prije svega žena. Nadalje, potrebno je uvoðenje rodno osjetljive statistike, koja æe omoguæavati i uvod u odnos žrtve i poèinitelja tih kaznenih djela. Uoèljiva je i potreba za isticanjem pozitivnih primjera osuðenih silovatelja u braku u medijima, kako bi se žene odluèile na prijavu, te kako bi se društvo senzibiliziralo. I na kraju, neophodno je otvaranje i podržavanje veæ postojeæi servisa za pomoæ žrtvama seksualnog nasilja, kao i osiguravanje smještaja i osnovne ekonomske sigurnosti za žene koje žele prijaviti seksualno nasilje u braku/vezi.

Koordinatorica Ženske sobe

mr. sc. Maja Mamula, psihologinja

U Zagrebu, 21.12. 2005.