Piše Ivana Radačić
magistrica kriminologije i prava, studentica doktorskih studija u području ženskih ljudskih prava i međunarodnih sudova na University College London, članica regionalnog Instituta za ženska ljudska prava, predavačica ženskih ljudskih prava na Centru za ženske studije i volonterka pri NVO za ljudska prava u Londonu, Interights.
Seksualno nasilje jedno je od najgorih oblika diskriminacije nad ženama i moćan instrument opresije žena koji održava neravnopravnost spolova te na taj način sprječava razvitak društva.
Stoga je potrebno raditi na eradikaciji seksualnog nasilja, i prihvaćenosti takvog nasilja, među ostalim kroz rodno-osjetljiv kazneni progon tog nasilja. Kazneni progon ima više funkcija, od retribucije do prevencije i (moralne) reparacije žrtava. Također, kazneni progon seksualnog nasilja, s obzirom na mogućnost pravnog (osobito sudskog) diskursa, ima bitne društveno-političke učinke te na taj način može snažno utjecati na položaj žena u društvu. S obzirom na svoju moć i utjecaj na društvenu i političku svijest, pravo i sudski postupci mogu utjecati na legitimizaciju spolnih stereotipa i rodne neravnopravnosti, no također mogu utjecati na promjenu društvene svijesti i na razvoj ravnopravnosti. Nije stoga začuđujuće da se feministkinje već od 70-ih godina prošlog stoljeća bave analizom sudskih procesa i zagovaranjem pravnih reformi u slučajevima seksualnog (i obiteljskog) nasilja. Dekade njihove borbe polako se (i do određene mjere) reflektiraju u pravnim reformama u mnogim zemljama, te nedavno i u praksi Europskog suda za ljudska prava i međunarodnih kaznenih sudova.
Nažalost, hrvatska kaznenopravna praksa još je neosjetljiva prema žrtvama seksualnog nasilja te reflektira rodne stereotipe, što je povezano s nedostatkom pravne feminističke analize i edukacije, odnosno feminističkih pravnica i pravnika u Hrvatskoj, te šire društvene neosjetljivosti za pitanja spolne ravnopravnosti. Stoga sam, s članicama udruge B.a.B.e. i Sandrom Benčić, došla na ideju projekta analize sudskih postupaka u slučajevima seksualnih delikata (Glava XIV. Kaznenog zakona), a u koji bi bile uključene i profesorica Turković, te Susan Edwards, profesorica i odvjetnica s Buckingham sveučilišta u Engleskoj, ekspertica u pitanjima seksualnog i obiteljskog nasilja nad ženama, koja je bila i savjetnica Vijeća Europe i britanskog Home Officea za ta pitanja, i druge stručnjakinje i NVO.
FEMINISTIČKA ISTRAŽIVANJA
Analizirali bi se sudski postupci u slučajevima seksualnih delikata pokrenuti nakon reforme Kaznenog zakona koja je stupila na snagu 1. siječnja 1998. u nekoliko županija (Glava XIV. Kaznenog zakona) koji su završili pravomoćnom presudom, te bi se pratili tekući postupci na sudovima u Zagrebu, u kontekstu feminističkih istraživanja i prakse međunarodnih sudova, a s ciljem predlaganja pravnih reformi i podizanja svijesti u profesionalnim i javnim krugovima te edukacije pravnih praktičara. Naime, hrvatsko kazneno zakonodavstvo, a još više praksa, još su prilično neosjetljivi na pitanja rodne (ne)ravnopravnosti. Kazneni postupak generalno je neosjetljiv prema žrtvama seksualnog nasilja. U Zakonu o kaznenom postupku nema posebnih odredbi o dokazu i pravilima postupka u slučajevima seksualnih delikata koje bi bile usmjerene minimalizaciji traumatizacije žrtve tijekom postupka, koji su npr. predviđeni u statutima međunarodnih kaznenih sudova, iako postoje neke generalne odredbe koje se mogu koristiti u tu svrhu.
Nadalje, definicija silovanja u Kaznenom zakonu je preuska, a kazne za seksualne delikte prilično su niske, pogotovo u praksi, iako su slične kazne u slučajevima seksualnog nasilja predviđene u velikom broju europskih zemalja, npr. u Sloveniji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, a u Hrvatskoj su generalno prilično niske. Kao element silovanja u Kaznenom zakonu predviđena je sila ili prijetnja (na život ili tijelo žrtve ili njoj bliske osobe), dok ostale manifestacije nedobrovoljnog seksualnog odnosa nisu uključene u definiciju, iako se neke manifestacije mogu goniti kao druga kaznena djela spolne slobode i spolnog ćudoređa predviđena u Zakonu. U praksi, sila se u većini slučajeva definira usko, kao fizička sila, te se zahtijeva manifestacija otpora od strane žrtve. To je u suprotnosti s praksom Europskog suda za ljudska prava i međunarodnih kaznenih sudova koja drži da sila nije element per se kaznenog djela silovanja te da definicija mora obuhvatiti sve nedobrovoljne seksualne odnose, odnosno kršenja seksualne autonomije, bez obzira na to da li se žrtva aktivno odupire. Na primjer, u slučaju Kunarac et al Žalbeno vijeće MKSJ-a (presuda od 12.06.2002., paragrafi 127. i 129.) definira silovanje kao «seksualnu penetraciju...(vagine ili anusa žrtve penisom počinitelja ili bilo kojim objektom koji koristi počinitelj, ili usta žrtve penisom počinitelja) bez pristanka žrtve. Pristanak mora biti dan dobrovoljno, kao rezultat slobodne volje žrtve i ocjenjuje se prema kontekstu okolnosti...Sila ili prijetnja pružaju jasan dokaz nedobrovoljnosti, ali sila nije element per se silovanja. Postoje drugi faktori koji čine akt seksualne penetracije nedobrovoljnim ... "Prinuda, kao element silovanja, također je definirana široko u «Elementi kaznenih djela MKS-a (ICC-ASP 1/3, 2.11.2000.)".
Europski sud za ljudska prava u slučaju M.C. v. Bugarska (4.12.2003., podnesak 39272/98) drži da države članice Konvencije imaju obvezu prema članku 3. (zabrana mučenja i nehumanog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja) i 8. (pravo na poštivanje privatnosti i obiteljskog života) Konvencije kriminalizirati i učinkovito kazneno goniti sve oblike nedobrovoljnog seksualnog odnosa, uključujući i kada se žrtva ne odupre. U tom slučaju Sud nalazi da je Bugarska prekršila odredbe članka 3. i 8. jer je kazneni progon u slučaju silovanja podnositeljice tužbe bio neefikasan (tužitelj je odustao od progona), u kontekstu prakse bugarskog tužiteljstva i sudstva da generalno goni samo one slučajeve silovanja u kojima se žrtva aktivno odupire.
BUGARSKI SLUČAJ
U ovom slučaju žrtva se nije aktivno odupirala i pristala je ići po noći s poznanicima na bazen i u njihovu kuću gdje su je silovali. I dok je bugarsko tužilaštvo smatralo da nema dokaza u odnosu na ovo činjenično stanje, jer nije bila upotrijebljena niti fizička sila niti prijetnja, niti se žrtva odupirala, Europski sud našao je takvo postupanje bugarskih vlasti (odnosno odustanak od progona) kršenjem pozitivnih obveza zaštite pojedinaca od mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja, te kršenjem prava na privatnost od strane drugih pojedinaca. (Dok se ova dva primjera ne odnose direktno na institut doprinosa žrtve, mogu biti relevantni za naše primjere. Naime, u slučaju Kunarac, jedna od silovanih žrtava inicirala je seksualni odnos s Kunarcem zbog prethodnih prijetnji jednog od vojnika da zadovolji Kunarca (za koje Kunarac nije znao), no to nije uzeto kao olakotna okolnost, niti je negiralo počiniteljev mens rea. U slučaju M.C. v. Bugarska sud uopće nije razmatrao je li ponašanje žrtve pridonijelo kaznenom djelu.)
SUĐENJE ŽRTVI
Praksa hrvatskih sudova, pa čak i u slučajevima kad postoji fizička sila, često «krivi» žrtvu razmatrajući njen doprinos koji se uzima kao olakotna okolnost. Problem s idejom doprinosa žrtve je da se žrtvu krivi za vlastitu viktimizaciju. Time se «sudi» žrtvi i dodatno je se viktimizira i traumatizira. Jedna od posljedica takve prakse je da su ta kaznena djela u velikom broju slučajeva neprijavljena. Nadalje, time se šalje poruka da je žrtvino ponašanje problematično i na neki način uvjetuje viktimizaciju, umjesto da se šalje poruka silovateljima o neprihvaćenosti njihova ponašanja. Tako, umjesto da se radi na promjeni prihvatljivosti određenih oblika ponašanja (određenog broja) muškaraca, kao što je nasilje prema ženama, dodatno se ograničava sloboda ponašanja žene u skladu s društvenim stereotipima, koja je ionako ograničena njihovim slabijim ekonomskim, političkim i društvenim položajem u društvu. Time se legitimiziraju različiti obrasci ponašanja za muškarce i žene i neravnopravni odnosi moći između žena i muškaraca.
To se jasno vidi u navedenim primjerima. Teđko je vidjeti stopiranje, odlazak u disco klub, nošenje minice, te otvaranje vrata kada se to ne sviđe muškarcu, kao relevantne okolnosti, i trebalo bi istražiti da li se isti obrasci ponašanja uzimaju muškarcima kao doprinos njihovoj viktimizaciji (barem što se tiče viktimizacije od strane žena).
Ovim se presudama šalje poruka da je u redu silovati stoperice, mlade djevojke koje su kasno u noći u disco klubu, koje su se napile itd., te da je u redu tući partnerice koje provode svoju volju otvarajući vrata u trenutku kada to partneru ne odgovara, umjesto da se odbijanjem ovakvih i sličnih činjenica kao olakotnih okolnosti šalje poruka muškarcima o neprihvaćenosti takvih njihovih stavova. Društvena situacija u kojoj određeni (još uvijek veliki) broj muškaraca doživaljava određena ponašanja žena, npr. alkoholiziranost, nošenje minice, stopiranje itd., kao provokaciju i zeleno svjetlo za viktimizaciju i u kojoj je žena koja se tako ponaša u povećoj opasnosti od viktimizacije (dok muškarac koji se tako ponaša nije, barem ne u opasnosti od žena), ne bi se smjela legitimizirati zakonodavstvom i sudskom praksom, nego mijenjati. Pravo, iako ne svemoćno, u poziciji je da utječe na društvene promjene.
