|
Tko su šest kandidatkinja iz Hrvatske za Nobelovu nagradu |
|
|
|
Bojana Genov
|
|
Četvrtak, 07 Srpanj 2005 |
Dvije su koordinatorice Ženske mreže Hrvatske, uz još četiri građanke Hrvatske i 994 druge manje ili više anonimne žene, nominirane za Nobelovu nagradu za mir . . .
 Mirotvornim zaslužnicama, ženama i usto anonimnim, ne stižu niti protokolarne čestitke niti pozivi na domjenke i proslave. Nijedan se visoki dužnosnik nije oglasio priopćenjem. Od Mesića, Sanadera i Šeksa pa sve do gradonačelnika njihovih gradova svi šute rječitim mukom. Redakcija niti jednog ženskog časopisa nije za njih pokazala interesa niti koliko za donje rublje političarki. Mase nisu izašle na trg da pozdrave naše uzdanice, pred očima svijeta savršenu protutežu Gotovini i sličnim kočnicama ulasku u svijet bogatih, pristojnih, civiliziranih i moćnih Europljana. Niti jedan stilist nije smatrao da će dodati sebi na važnosti oglasi li se o njihovim frizurama ili proanalizira njihov styling.
 Količina javne identifikacije sa postignućem šest mirotvorki nije niti približna situacijama u kojima MI zabijemo odlučujući gol, izglasaju NAS na četvrto mjesto Eurovizije ili NAŠOJ miss daju titulu fotogeničnosti. Jednostavno, šest žena koje će uz nominaciju za Nobelovu nagradu bez ikakva problema uspjeti sačuvati anonimnost, nema osobine s kojima se hrvatska javnost, političari i trendseteri mogu identificirati.
Što su, napokon, te nepoznate žene učinile da budu nominirane za Nobelovu nagradu?
U vrijeme dok smo MI, hrvatski građani, izbjegavali svoje srpske i muslimanske susjede, one su im pružale ruku i organizirale pravnu, financijsku i psihološku pomoć.
U vrijeme dok je prekid telefonskih i poštanskih veza sa postojbinom mrskih nam okupatora izgledao samorazumljiv i konačan zauvijek, one su gradile mostove i čuvale veze.
U vrijeme dok smo strepili svatko samo za svoju sigurnost, one su se izlagale za druge. Dok smo se MI zbijali u nacionalna krda, one su razvijale procedure za građansko društvo. Dok smo MI afirmirali mušku vještinu ratovanja i nesmiljenog uklanjanja drugih kličući na trgovima i ulicama Gotovini i Norcu, one su gradile mir na ženskim vještinama svakodnevnog preživljavanja i afirmirale ženske principe.
Dok smo MI brojili kosti one su spajale i štitile žive.
Dok su iz naših udžbenika protjerivana nehrvatska imena, blagdani, vjerovanja i običaji i činjenice iz naše zajedničke prošlosti, one su govorile o miru, ravnopravnosti, toleranciji i nenasilju.
Ne, Dragica Aleksa, Mirjana Bilopavlović, Jelka Glumičić, Spasenija Moro, Ana Raffai i Biserka Momčinović nisu MI.
Sa svojim sumnjivim imenima i prezimenima i čudnim ponašanjem u vrijeme rata više izgledaju kao poruga dobačena nam izvana nego li kao razlog za identifikaciju, kolektivni ponos i javna priznanja. Sve i da dobiju Nobelovu nagradu, hrvatske mirotvorke moraju čekati neko drugo vrijeme da bi zadobile pravo na intervju u Gloriji, domjenak kod predsjednika ili spomen u udžbeniku. Mi smo još uvijek netko drugi.
Bojana Genov
koordinatorica Ženske mreže Hrvatske
7. srpnja 2005.
|
