Da mnogi ne razumiju uzroke koji zlostavljanu ženu ostavljaju u zamci nasilja i da vjeruju da postoji opravdani razlog zašto je uopæe izložena nasilju, mehanizam je koji omoguæuje da prema nasilju u vezama ostanu ravnodušni ne samo pojedinci veæ i državne institucije obavezne prijaviti i sankcionirati nasilje.

Kad se neznanju i osudi pridruži istaknuta feministkinja, svi mogu biti mirni, nitko se ne treba osjeæati kriv, društvo može odahnuti. Žena je tuèena zato jer je glupa i neprijemèiva za zakljuèke koji proizlaze iz oèiglednih èinjenica, pa je nekako i jasno da dobije batina.

Žena je zlostavljana zato što to oèigledno voli, pa ne možemo s njome suosjeæati.

Da je žena glupa, pokazala je jer nije razumjela i jer je „bacila u vodu sve kampanje osvještavanja kojima ta udruga nastoji zaštititi žene diljem Hrvatske“, a pokazala se i krajnje neodgovornom prema uèincima tih kampanja i svojim javnim ljubavnim oèitovanjem prema nasilniku ih ugrozila. Kao javna osoba trebala bi imati više odgovornosti prema kampanjama udruge B.a.B.e., poruèuje javnosti Sarnavka i pokazuje da je relacija izmeðu nje i žena, lišena razumijevanja i suosjeæanja, upravo mjera u kojoj pristaju u okvire kampanja njezine organizacije.

„U odgoju takvih žena ima nešto što ih je uèinilo mazohistkinjama“, rekla je Sarnavka i predložila prisilnu terapiju.

Koja je razlika izmeðu ovoga feministièkoga uzleta u kojem javno opasne i neosviještene ometalice kampanja želimo skloniti od oka javnosti na prisilnu terapiju i prastare prakse da se za javni poredak i obiteljski ugled opasne neposlušne kæeri, supruge i sestre utamnièe na prisilno lijeèenje?

Što zapravo postoji u odgoju „takvih žena“? Što postoji u odgoju svih nas žena?

Kroz sve faze ženskih života roditelji, crkve, mediji, literatura, udžbenici i država velièaju brak i obitelj kao svetinju, razlog za trpljenje i krunu životnog uspjeha svake žene. Žene su smještene u svijetu u kojem haljinu prodaje obeæanje osvajanja i zauzimanja nekog muškarca, a muško odijelo obeæanje poslovnog uspjeha i jala poslovnih konkurenata.

Žene su smještene u svijet usporedo uz reality show Mijenjam ženu, u kojem na kraju svake zamjene muškarac ocjenjuje kulinarske, domaæinske i socijalne vještine dodijeljenog mu privremenog surogata za vlastitu spremaèicu, odgajateljicu i kuharicu i trpljenje tuðih hirova, što fantastièno oslikava što je sadržaj rijeèi žena, dok nikome ne padne na pamet da nju upita o kvalitetama muškarca.

Žene su smještene u društvenu organizaciju u kojoj djeluje ministarstvo obitelji, obavezna je školska lektira u kojoj se Ana Karenjina baca pod vlak i reklamna mašinerija kao poželjan stil života promovira zlostavljanje obitelji kao dovoljan razlog da muškarcu omoguæi nesmetano pijenje piva i gledanja nogometa. U toj je društvenoj organizaciji braèni neuspjeh još uvijek za ženu tragièni brodolom, životni neuspjeh, neispunjenje svrhe i i prijetnja osobne i društvene usamljenosti i izoliranosti. Posebno ako joj je suprug sedam godina mlaði, što nije propušteno spomenuti niti u jednom tekstu koji sladostrasno razvlaèi detalje iz osobnog života poznate javne osobe, opravdavajuæi svoje voajerstvo i dodatnu viktimizaciju žrtve izlikom da je kao javna osoba posebno izložena oku javnosti.

Istovremeno sa ovom medijskom poslasticom javnog obraèuna neskladnog para tekst i novinska fotografija prikazuju ofucanog Lupina sa mladom, dakako neimenovanom „svojom novom djevojkom“, za koju nikome nije palo na pamet da istakne koliko je godina mlaða i novija.

Koga tu treba preodgajati i prisilno lijeèiti? Pa zar je u tim okolnostima teško razumjeti ženu koja o ljubavi prema mužu, još toliko mlaðem, govori ono što društvo oèekuje èuti od nje i njezinu nevoljkost da odustane od svima nam projicirane željene braène slike?

Koga tu treba preodgajati i prisilno lijeèiti, zlostavljanu ženu ili cijelo društvo sa svojim predrasudama, stereotipima i nejednakim mjerilima?

Feministièke aktivistkinje vode kampanje i pišu knjige upravo zato da bi upravo u ovakvim sluèajevima razotkrile partijarhalni model koji oblikuje i definira ženu tek u odnosu na muškarca i ustolièuje nejednakost na svim podruèjima života, poèev od toga u èiju korist smije biti dobna razlika, preko toga tko koga smije mlatiti pa do toga tko je bolji za nositelja stranaèke liste u svakom zabitom selu.

„Ne mogu razumjeti “, šlagvort je na koji feministièke aktivistkinje reagiraju da bi objasnile uzroke pojave da lijepa, zdrava, mlada, radno sposobna i u svemu iznadprosjeèna osoba dijeli odgojem steèenu društvenu predrasudu prema vlastitom ostajanju i postojanju bez partnera i toliku kolièinu vjere u vlastitu inferiornost da se dade sustavno zlostavljati, razumijevajuæi svoje predrasude i svoj osjeæaj straha od samostalnog postojanja kao ljubav.

„Ne mogu suosjeæati s njom“, razotkrila je svoje zastupanje ženskih interesa Sarnavka upravo u mjeri u kojemu pristaju biti objekt kampanja i estradnog feminizma.

No èak i estradni feminizam nosi svojih odgovornosti, pa bi Sarnavka barem zbog obzira prema kampanjama svoje organizacije trebala proèitati literaturu koju velikodušno, uz prisilno lijeèenje, nudi zlostavljanoj ženi.

Bojana Genov
Mali Lošinj 12. lipnja 2006.

Povezano:

1. Nacional: Prostaèki rjeènik samozvane predstavnice zlostavljanih žena