Uz priličan napor i silno meandriranje između činjenica, gospođa Helena Štimac Radin konačno je pisanim putem (Glas Istre 11. 9. 2007.) odgovorila na nekoliko puta ponovljene zahtjeve da se očituje o načinu na koji Vladin Ured za ravnopravnost spolova (VURS) raspolaže javnim novcem. No, pritom falsificira te činjenice (koje se, međutim, temelje upravo na dokumentima koji su izašli iz njezina ureda i s njezinim potpisom). A činjenice su, osobito ako im je ostao pisani trag, neumoljive. One se svode na sljedeće: VURS je u sklopu natječaja koji je raspisao donio odluku da jednom projektnom prijedlogu ne dodijeli potporu, ali nije dao obrazloženje, odbio je donijeti o tome pisano rješenje s uputom o pravnom lijeku, a odbio je i dostaviti podnositeljici projektnog prijedloga natječajnu dokumentaciju. Time je stranci uskratio pravo na žalbu, a prekršio je i Zakon o pravu na pristup informacijama.

Otpravimo prvo argument koji s Natječajem 2007. nema nikakve veze, a koji HŠR u reagiranju u Glasu Istre sada uvodi kao dokaz valjanosti odluke da se odbije projekt Ženske infoteke; to je Natječaj iz 2006., kada je i jednom projektu Ženske infoteke bila odobrena potpora. Po završetku projektnog razdoblja i predaji izvještaja nije bilo nikakvih primjedbi VURS-a na izvršenje projekta, da bi Ured tek sada otkrio kako jedna ugovorna obaveza nije izvršena. U novom natječaju za 2007. prijedlog projekta Ženska infoteke tretiran je, međutim, kao valjan, o čemu svjedoči sam VURS u pismu Jadranki Kosor (od 20. 7. 2007.), koja je na molbu Ženske infoteke zatražila očitovanje Ureda: ... smatramo da smo uključivanjem Projekta u proces procjene njegove kvalitete postupili sukladno Poslovniku o radu Stručne skupine i teksta Natječaja, jer je projekt udovoljio formalno tehničkim uvjetima koji jedini obavezuju isključivanje projekta iz daljnje procedure.

VURS i njegova predstojnica morali bi se dogovoriti da si međusobno ne proturječe, što ne bi smjelo biti teško, budući da VURS-ove dokumente potpisuje ista osoba koja je i na čelu ureda - Helena Štimac Radin. Očito, formalni je uvjet potegnut naknadno, u nedostatku obrazloženja za odbijanje projekta. No, kolikogod razumljiv u nevolji u kojoj se HŠR našla, takav postupak u svojstvu odgovorne osobe predstavlja krivotvorenje službenog očitovanja. No, osim što samom sebi protuslovi i krši zakon, VURS tu poseže za nečim što govori o njegovu vlastitom propustu, a s natječajem 2007., čiju odluku Ženska infoteka osporava, nema veze. O tome smo u jednom od naših dopisa i poučile Ured, ali očigledno uzalud: Eventualno neispunjenje odredbi ugovora rješava se u okviru tog ugovornog odnosa, to jest, nakon primitka dužnog izvještaja i dokumentacije upozorava se suprotnu stranu na ono što se smatra propustom te se primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora za slučaj neizvršenja preuzete obaveze. Druga ugovorna strana u tom slučaju ima i mogućnost osporavati takve navode i ukazati na činjenice koje govore suprotno.

VURS od 15. 4. 2007. nije dao Ženskoj infoteci nikakvu povratnu informaciju o neispunjenju obveze, nije tražio povrat primljene potpore niti neki ispravak pogreške. I tu nikakvo meandriranje ne pomaže. Međutim, ono se ipak nastavlja, a sva je prilika da u VURS-u jednostavno nemaju pravnike da ih pouče o zakonima (inače to ne bi morala činiti Ženska infoteka, kojoj to nije posao, a njezini resursi nisu ni blizu onima kojima raspolaže VURS). Jer, kaže HŠR u Glasu Istre, Ured se u provođenju natječajne procedure pridržava Kodeksa pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje financijske potpore i projektima udruga koji ne propisuje donošenje upravnog akta s uputom o pravnom lijeku, već dostavu pisanog odgovora sudionicima natječaja, što je pravovremeno i učinjeno.

To što se Ured pridržava nekog kodeksa posve je irelevantno i predstavlja još jednu zamjenu teza. Naime, kako na sve naše zahtjeve nismo saznale kakva je i na čemu se temelji natječajna procedura, Ženska infoteka je zatražila informacije putem Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je u tom smislu jednoznačan, to jest nalaže dostavljanje zatražene dokumentacije. VURS je na to dužan (prema zakonu koji HŠR uporno izbjegava spomenuti) odgovoriti pisanim rješenjem i poukom o pravnom lijeku. Kad bi bilo koji drugi zainteresirani građanin/ka, uzmimo novinar/ka, pisano zatražila neke podatke, VURS bi morao odgovoriti na isti način.

Da se, osim kršenja zakona i direktnog falsifikata, radi još i o elementima koji upućuju na mogućnost korupcije također je razvidno iz nekoliko činjenica. Nakon što je projekt Ženske infoteke odbijen, telefonskim putem nam je ponuđen novac mimo natječaja. Najveći iznos u sklopu natječaja dodijeljen je grupi B.a.B.e., čija je koordinatorica članica VURS-ovog savjeta za medije te prevoditeljica za VURS, što je moglo utjecati na odluku o dodjeli financijskih sredstava. Novac je također direktno nuđen i drugim udrugama, također odbijenima na natječaju. Uostalom, u samom svojem reagiranju HŠR navodi jedan slučaj direktne nagodbe s kolegicom Bojanom Genov u ime Ženske mreže Hrvatske. Nadalje, (su)financiranje ženske alpinističke ekspedicije, izložbe čipaka te nekih programa Motovunskog festivala također nije išlo putem natječaja već zasebnom odlukom VURS-a odnosno HŠR, svejedno.

Time se VURS, odnosno HŠR, pojavljuje kao sponzor (a ne Vladin ured), i to kapriciozan sponzor koji ne polaže račun javnosti o tome kako, temeljem koje procedure i po kojim kriterijima dodjeljuje sredstva poreznih obveznika.

U takvom kontekstu osobito ne vrijedi komentirati u istom broju Glasa Istre objavljeni istup nekolicine ženskih udruga koje su od VURS-a dobile potporu. Posljednja rečenica reagiranja u kojem se kaže: motive bezobzirnog napada na Ured s ciljem njegova diskreditiranja ovdje neću komentirati demonstracija je omalovažavanja i bezobrazluka spram čitatelja.

Kad bi se sudilo po motivima, moglo bi se zaključiti da, ako se HŠR netko ne sviđa ili zamjeri, više mu se ne dodjeljuje novac (pa bi tako u osnovi odbijanja projekta Infoteke moglo biti moje svojedobno kritičko pisanje o VURS-ovoj Nacionalnoj politici o ravnopravnosti spolova za 2006.-2010.). Ali, u pristojnom diskursu ne govorimo o motivima već o činima.

Spominjanje nečijih motiva baca nas u prostor omiljene argumentacije ad hominem, kada drugih, ozbiljnih argumenata nema. Dakle, Vladin urede, odnosno Heleno Štimac Radin, recite slobodno uvaženom čitateljstvu, koji su to motivi? Ili možda ipak želite razgovarati o meritumu stvari? Odlučite se.

Đurđa Knežević

Povezano:

1. H-alter: B.a.B.e. ne razumiju proceduru
2. H-alter.org: Ured za ravnopravnost spolova krši zakone
3. Feral Tribune: Natječajna kuhinja
4. H-alter.org: Uskraćeno nam je pravo na žalbu
5. Glas Istre: Vladin Ured dužan je financijski podržavati projekte i aktivnost udruga
6. Glas Istre: Odbijamo aktivizam ograničen na financije
7. Prekršeno je nekoliko zakona RH
8. Novi list: Štimac-Radin privatizira javna sredstva